Na glavnom trgu u Zagrebu već duže vrijeme prosio je jedan stariji čovjek. Ljudi su ga viđali gotovo svakoga dana, ali malo ko bi zastao da ga pogleda. Za većinu je bio samo još jedan prosjak kraj kojeg treba proći.
Jednog popodneva čekao sam djevojku kada sam ga ugledao kako sjedi nedaleko od tramvajske stanice. Pored njega je bila mala torba, a u rukama je držao bocu crnog vina i jednu crnu ružu.
Nije ni stigao ništa reći kada mu je prišla žena i počela ga vrijeđati.
„Sram te bilo! Prosiš da bi kupovao alkohol!“
Starac je samo spustio pogled. Nije joj odgovorio.
Nekoliko minuta kasnije prošla su dvojica mladića. Smijali su mu se, dobacivali ružne riječi, a jedan od njih ga je čak pljunuo u lice. Drugi je uradio isto.
Starac je rukavom obrisao lice. Nije se svađao. Nije ustao. Samo je čvršće stegnuo crnu ružu.
Priznajem, ni ja nisam reagovao. Stajao sam nekoliko metara dalje i posmatrao. Danas me je zbog toga sramota.
Ubrzo je stigla moja djevojka. Ušli smo u tramvaj, a igrom slučaja u isti tramvaj ušao je i taj starac. Sjeo je nekoliko mjesta dalje. Boca vina bila je u kesi, a ružu je i dalje pažljivo držao u ruci.
Izašli smo na istoj stanici.
„Vidi, i on ide ovuda“, rekla je djevojka.
Nismo tome pridavali značaj. Do njenog stana obično smo išli prečicom koja vodi pored groblja. Starac je išao nekoliko desetina metara ispred nas.
Kada smo stigli do ulaza u groblje, skrenuo je unutra.
Tada mi je nešto bilo čudno.
Nesvjesno sam usporio korak i pogledom ga pratio. Hodao je između grobova kao čovjek koji tačno zna gdje ide. Na kraju se zaustavio pred jednim skromnim spomenikom.
Spustio je torbu na zemlju.
Izvadio je bocu vina.
A zatim je onu crnu ružu pažljivo položio na grob.
Prišao sam dovoljno blizu da čujem njegove riječi.
„Srećna godišnjica, ljubavi moja. Oprosti što ove godine nisam mogao kupiti tvoje omiljeno vino. Trebalo mi je tri dana da skupim dovoljno.“
Zaledio sam se.
Starac je otvorio bocu, nasuo malo vina u dvije male plastične čaše koje je izvadio iz torbe. Jednu je stavio pored spomenika, a drugu zadržao u ruci.
„Kao nekada“, tiho je rekao.
Djevojka me uhvatila za ruku.
Na spomeniku je bila fotografija žene i datum smrti od prije nekoliko godina.
Starac je sjeo pored groba i počeo pričati kao da žena sjedi pored njega. Govorio joj je kako mu nedostaje, kako više nema njihovog stana jer nije mogao plaćati kiriju i kako sada spava gdje stigne.
Tada smo shvatili.
Nije tog dana prosio da bi se napio.
Skupljao je novac kako bi na godišnjicu smrti supruge donio bocu vina koje su nekada zajedno pili i jednu ružu.
U džepu sam imao novac koji sam planirao potrošiti te večeri. Prišao sam mu i pružio ga.
Pogledao me i odmahnuo glavom.
„Ne treba mi više, sinko. Za danas sam skupio dovoljno.“
Te riječi su me pogodile više nego sve što sam tog dana vidio.
Sjetio sam se žene koja ga je nazvala pijancem. Sjetio sam se mladića koji su ga pljuvali. A onda sam se sjetio sebe — čovjeka koji je sve to gledao i ništa nije uradio.
Te večeri naučio sam nešto što nikada nisam zaboravio:
Ponekad vidimo bocu u nečijoj ruci i pomislimo da znamo cijelu njegovu priču. A zapravo ne znamo ni prvu stranicu.