Te večeri, dok smo sjedili u dnevnoj sobi, iz čiste radoznalosti pogledao sam ženu i rekao:
„Znam sve šta radiš.“
Očekivao sam da će se nasmijati i pitati kakvu glupost opet izmišljam.
Ali nije.
Lice joj se promijenilo.
„Šta znaš?“
U tom trenutku prestao sam da se smijem.
„Ti meni reci.“
Spustila je telefon na sto i nekoliko sekundi ćutala.
„Nisam željela da saznaš ovako.“
Srce mi je počelo lupati.
„Znači stvarno postoji nešto?“
Ustala je i otišla do spavaće sobe. Vratila se sa kovertom.
„Ovo krijem od tebe skoro šest mjeseci.“
Nisam htio ni da je uzmem.
„Je li drugi muškarac?“
„Nije.“
Otvorio sam kovertu.
Unutra su bili bankovni izvodi i ugovor.
„Šta je ovo?“
„Stan.“
Pogledao sam je zbunjeno.
„Kakav stan?“
Objasnila mi je da je mjesecima tajno odvajala novac i zajedno sa svojom sestrom pokušavala kupiti mali stan.
„Planirala si da me ostaviš?“
„Ne! Stan nije za mene.“
Na ugovoru sam ugledao ime svoje majke.
„Za moju majku?!“
Žena je klimnula.
„Tvoja majka mora uskoro napustiti stan u kojem živi. Nije htjela da ti kaže jer zna koliko se brineš. Htjela sam da joj pomognemo i da te iznenadimo.“
Osjetio sam ogromno olakšanje.
Počeo sam da se smijem.
„Znači kolegina glupa fora me skoro ubila.“
Ali žena se nije nasmijala.
„Postoji još nešto.“
Iz koverte je izvadila drugi dokument.
„Ovo sam pronašla dok sam sređivala papire tvoje majke.“
Pogledao sam datum.
Dokument je bio star više od trideset godina.
Na njemu je bilo moje ime.
„Šta moja majka krije od mene?“
Žena je sjela pored mene.
„Zato još nisam htjela ništa da ti kažem. Nisam sigurna kako da ti ovo objasnim.“
Okrenuo sam posljednju stranicu i ugledao potpis čovjeka kojeg sam poznavao cijelog života.
Tada je obična šala sa riječima „znam sve šta radiš“ odjednom otvorila porodičnu tajnu za koju nisam ni slutio da postoji…