ONA je bila potpuno drugačija od svega što sam mislio.
Ustajala je prije svih, spremala doručak, sređivala kuću, a onda odlazila na posao. Nikada se nije žalila.
Brat je radio po cijeli dan, a ona je poslije svog posla još nalazila vremena da mu pomogne.
Ja sam došao u Njemačku uvjeren da sam pametniji od njega.
Jedne večeri sjedili smo sami.
Rekao sam mu:
„Brate, iskreno, mogao si mnogo bolje da se oženiš.“
Samo me je pogledao.
„Po čemu to zaključuješ?“
„Pogledaj moju ženu, uvijek sređena, njegovana…“
Prekinuo me.
„A gdje je sada tvoja žena?“
Zaćutao sam.
Već nekoliko mjeseci smo imali probleme. Sve češće je izlazila, trošila novac i govorila da joj je dosadio naš život.
Ali nisam želio to priznati.
Nekoliko dana kasnije dobio sam temperaturu. Nisam poznavao nikoga u Njemačkoj, nisam imao posao ni osiguranje kako treba.
Snaha me je vozila doktoru, kupila lijekove i tri dana donosila hranu u sobu.
„Zašto se toliko brineš za mene?“
Nasmijala se.
„Zato što si brat mog muža. Ovdje nemaš nikoga drugog.“
Tada me je prvi put bilo sramota svega što sam mislio o njoj.
Ali pravi udarac stigao je nekoliko dana kasnije.
Nazvala me moja žena.
„Moramo razgovarati.“
„Šta se dogodilo?“
„Neću više ovako.“
Rekla mi je da želi razvod.
Mislio sam da je najgore što mogu čuti.
A onda je dodala:
„Postoji još nešto što moraš znati prije nego što se vratiš.“
Poslala mi je fotografiju.
Kada sam je otvorio, ostao sam bez riječi.
Na slici je bila moja žena sa muškarcem kojeg sam dobro poznavao.
Brat je vidio moje lice.
„Šta je bilo?“
Pružio sam mu telefon.
Pogledao je fotografiju i rekao:
„Znam za njega.“
„Kako znaš?!“
Sjeo je preko puta mene.
„Zato sam te mjesecima pokušavao nagovoriti da dođeš kod mene u Njemačku. Nisam znao kako da ti kažem.“
Tada sam shvatio da sam se cijelo vrijeme rugao njegovom izboru žene, dok je on već znao da se moj brak raspada.
A žena koju sam nazivao „seljankom“ bila je jedina osoba koja mi je tih dana pružila ruku kada mi je bilo najteže.