„Već 15 godina, svakog 14. februara, na posao mi stiže buket crvenih ruža bez imena pošiljaoca. Moj muž se uvijek šalio: ‘Izgleda da imaš tajnog obožavaoca.’ Mislila sam da ih upravo on šalje. Ali ove godine kurir je pogriješio i uz buket ostavio račun. Kada sam pročitala ime čovjeka koji ih plaća svih ovih godina, srce mi je stalo.“
Na računu je pisalo:
Nikola Jovanović.
Moja prva ljubav.
Čovjek kojeg nisam vidjela gotovo 18 godina.
Nikola i ja smo bili zajedno od srednje škole.
Planirali smo brak.
A onda je jednog jutra samo nestao.
Ostavio mi je kratku poruku:
„Oprosti mi. Jednog dana ćeš razumjeti.“
Nikada nisam razumjela.
Dvije godine kasnije upoznala sam Marka.
Bio je uz mene kada sam bila potpuno slomljena.
Nije pokušavao zamijeniti Nikolu.
Samo me je volio.
Vjenčali smo se i dobili dvoje djece.
Te večeri sam račun stavila pred Marka.
„Znaš li ko mi šalje ruže?“
Pogledao je ime.
Nije izgledao iznenađeno.
„Znaš“, rekla sam.
Spustio je pogled.
„Koliko dugo?“
„Od prvog buketa.“
Osjetila sam kako mi se sve okreće.
„Petnaest godina znaš da mi bivši šalje cvijeće i nikada mi nisi rekao?“
„Obećao sam mu.“
„Ti poznaješ Nikolu?!“
Marko je otišao do ormara i izvadio malu kutiju.
Unutra je bilo petnaest pisama.
Po jedno za svaku godinu.
Sva su bila naslovljena na mene.
„Šta je ovo?“
„Nikola ih je slao zajedno sa cvijećem.“
„Zašto ih nikada nisam dobila?“
„Tražio je da ti ih dam samo ako se ikada vrati.“
Počela sam plakati.
„Kakvo pravo si imao da ih kriješ?“
„Pročitaj prvo.“
Otvorila sam najstarije.
Nikola je napisao:
„Ana, nisam otišao zato što sam prestao da te volim. Otišao sam jer mi je tvoja majka pokazala nešto zbog čega sam vjerovao da nikada ne smijemo biti zajedno.“
Pogledala sam Marka.
„Moja majka?“
Otvorila sam drugo pismo.
Nikola je pisao da mu je majka pokazala dokument prema kojem smo navodno bili u krvnom srodstvu.
Naše porodice su godinama skrivale staru vezu.
Nikola je povjerovao.
I otišao.
„Ali to nije bilo istina“, rekao je Marko.
„Kako znaš?“
„Zato što je Nikola prije petnaest godina uradio DNK test.“
Ruke su mi počele drhtati.
„Nismo bili u srodstvu?“
„Ne.“
„Zašto se onda nije vratio?“
Marko je dugo ćutao.
„Vratio se.“
Srce mi je stalo.
„Kada?“
„Na dan našeg vjenčanja.“
Morala sam sjesti.
„Bio je tamo?“
Marko je klimnuo.
„Stajao je ispred restorana.“
„Zašto nije ušao?“
„Jer sam izašao ja.“
„Šta si mu rekao?“
Marko je počeo plakati.
„Da si srećna.“
„I zbog toga je otišao?“
„Ne.“
Nisam željela čuti nastavak, ali sam morala.
„Rekao sam mu da si trudna.“
Pogledala sam ga.
„Ali tada nisam bila trudna.“
„Znam.“
Ustala sam od stola.
„Lagao si ga?!“
„Bojao sam se da ćeš otići s njim.“
Nisam mogla vjerovati.
Čovjek kojem sam vjerovala 15 godina priznao mi je da je možda upravo on odlučio kako će izgledati moj život.
„Gdje je Nikola sada?“
Marko nije odgovorio.
„GDJE JE?“
Tada je zazvonilo na vratima.
Oboje smo se ukočili.
Otvorila sam.
Ispred mene je stajao muškarac sa buketom crvenih ruža.
Stariji.
Sijeda kosa.
Ali oči iste.
Nikola.
Nakon 18 godina.
Nisam mogla izgovoriti ni njegovo ime.
Samo me je pogledao i rekao:
„Ove godine sam odlučio da ih donesem lično.“
Marko je stajao iza mene.
Nikola ga je pogledao.
„Vrijeme je.“
„Vrijeme za šta?“ pitala sam.
Nikola mi je pružio posljednju kovertu.
„Da saznaš zašto sam ti zapravo slao ruže.“
Otvorila sam je.
Unutra nije bilo ljubavno pismo.
Bila je fotografija djevojčice.
Imala je možda 16 godina.
„Ko je ovo?“
Nikola je jedva izgovorio:
„Moja kćerka.“
Osjetila sam čudan bol.
„Zašto meni pokazuješ svoju kćerku?“
„Pogledaj joj datum rođenja.“
Pogledala sam.
Djevojčica je rođena devet mjeseci nakon posljednje noći koju smo Nikola i ja proveli zajedno.
Počela sam odmahivati glavom.
„Nikola… ja nikada nisam rodila dijete.“
„Znam.“
„Onda šta pokušavaš reći?“
Izvadio je dokument iz džepa.
Bio je iz bolnice u kojoj sam prije 17 godina završila nakon teške saobraćajne nesreće.
Tog perioda sam se jedva sjećala.
„Dok si bila u bolnici“, rekao je, „ljekari su otkrili trudnoću.“
„Ne.“
„Tvoja majka je saznala prva.“
Pogledala sam Marka.
Bio je blijed.
„Ti si znao?“
Nije odgovorio.
Nikola je nastavio:
„Rekli su ti da si izgubila trudnoću.“
Odjednom sam se sjetila.
Majka mi je tada rekla da je trudnoća završila veoma rano.
Nikada nisam vidjela nikakav nalaz.
„Šta se dogodilo?“
Nikola je počeo plakati.
„Dijete je rođeno.“
Noge su mi se odsjekle.
„Gdje je?“
Pokazao je fotografiju.
„Ana… ovo je ona.“
Nisam mogla disati.
„Zašto je kod tebe?“
„Nije kod mene.“
„Pa gdje je?!“
Tada se iza Nikole pojavila mlada djevojka.
Ista ona sa fotografije.
Gledala me je uplakanim očima.
Nikola se pomjerio u stranu.
Djevojka je napravila nekoliko koraka prema meni.
A onda je rekla:
„Zdravo, mama.“
Nisam mogla da se pomjerim.
Pogledala sam Marka.
Čovjek sa kojim sam provela petnaest godina spustio je glavu.
„Ti si znao da imam kćerku?“
Počeo je plakati.
„Saznao sam prije tri godine.“
„I ćutao si?!“
„Bojao sam se da ću izgubiti tebe i našu porodicu.“
Tada sam shvatila zašto je Nikola petnaest godina slao ruže.
Nije pokušavao da me vrati.
Pokušavao je da održi obećanje da će jednog dana, kada naša kćerka bude spremna, vratiti dio mog života koji mi je neko oduzeo.
Ali prije nego što sam uspjela bilo šta reći, djevojka mi je pružila još jednu kovertu.
„Ovo mi je ostavila tvoja majka prije nego što je umrla.“
Otvorila sam je.
Na prvoj stranici pisalo je:
„Ana, oprosti mi. Nikola nije čovjek od kojeg sam te pokušavala zaštititi. Pravi razlog zbog kojeg sam vas razdvojila bio je Marko.“
Podigla sam pogled prema svom mužu.
A on je već znao šta piše na sljedećoj stranici.