Imam 20 godina i otišla sam u Njemačku da radim kao njegovateljica. Nisam poznavala gotovo nikoga, ali plata je bila dobra i željela sam pomoći svojoj porodici.
Poslije otprilike mjesec dana, tokom jedne intervencije, upoznala sam Jürgena.
Imao je 64 godine, živio je sam i na prvi pogled djelovao veoma povučeno. Počeli smo razgovarati, zatim se sve češće viđati, a poslije nekoliko mjeseci među nama su se pojavile emocije.
Razlika u godinama bila je ogromna, ali meni tada nije smetala.
Bio je pažljiv prema meni, pomagao mi je i stalno govorio da se otkako me poznaje osjeća mnogo mlađe.
Jednog dana mi je predložio:
„Zašto više radiš taj težak posao? Dođi da živiš kod mene. Ima dovoljno za oboje.“
Dugo sam razmišljala, ali sam na kraju pristala.
Napustila sam posao i preselila se kod njega.
Naš odnos nije bio klasičan brak, ali smo živjeli kao par. Ja sam vodila računa o kući, kuhala i pomagala mu u svakodnevnim stvarima, a on je pokrivao naše troškove.
Jedino što ga je mučilo bile su godine.
Često je govorio da više nije čovjek kakav je nekada bio i da se plaši da me zbog toga neće moći usrećiti.
Željela sam mu dokazati suprotno.
I tada sam napravila veliku grešku.
Jedna poznanica mi je spomenula tablete za potenciju. Nabavila sam ih i, umjesto da razgovaram s njim, jednu sam mu krišom stavila uz ono što je uzimao.
Nisam mu rekla šta je popio.
U početku je sve djelovalo kao da je u redu. Primijetio je efekat i bio oduševljen.
„Ne znam šta mi se večeras dogodilo“, smijao se.
Meni je bilo drago što ga vidim sretnog.
Nekoliko dana kasnije ponovila sam isto.
Ali te večeri nešto nije bilo kako treba.
Jürgen je odjednom rekao da mu srce jako lupa.
Sjeo je, uhvatio se za grudi i rekao:
„Ne osjećam se dobro.“
Uplašila sam se.
Odmah sam pozvala hitnu pomoć.
Dok smo čekali, priznala sam mu šta sam uradila.
Pogledao me je potpuno zatečeno.
„Dala si mi lijek, a da mi nisi rekla?“
Nisam znala šta da kažem.
Ljekarima sam odmah rekla šta je uzeo. Pregledali su ga i odvezli u bolnicu na dodatne pretrage.
Srećom, stanje mu se stabilizovalo.
Ali kada se vratio kući, bio je ljut kao nikada ranije.
Nije ga najviše pogodilo to što se loše osjećao.
Pogodilo ga je što sam mu nešto dala bez njegovog znanja.
„Mogla si samo razgovarati sa mnom“, rekao je. „Ne znaš koje lijekove pijem niti kako nešto može djelovati zajedno s njima.“
Tada sam shvatila koliko sam nepromišljeno postupila.
Mislila sam da radim nešto dobro, a zapravo sam donijela odluku o njegovom zdravlju bez njegovog pristanka.
Izvinila sam mu se.
Trebalo mu je vremena da mi ponovo vjeruje, ali smo ostali zajedno.
Od tada nikada nisam ni njemu ni bilo kome drugom dala lijek bez njegovog znanja.
A Jürgen je nakon razgovora sa svojim ljekarom dobio savjet šta je za njega bezbjedno i šta smije koristiti.
Tada sam naučila nešto što danas nikada ne zaboravljam:
Čak i kada imamo najbolju namjeru, lijek se drugoj osobi nikada ne daje krišom. Ono što nekome može pomoći, drugome može ozbiljno ugroziti zdravlje.