Prije dva mjeseca saznao sam da me djevojka vara sa mojim najboljim drugarom. Nisam joj odmah ništa rekao. Ćutao sam, ponašao se kao da je sve u redu i čekao trenutak kada ću joj pokazati da znam istinu.
Sinoć sam joj rekao da obuče svoju najljepšu haljinu. Odveo sam je u šetnju pored rijeke. Bila je presretna i cijelim putem se smiješila. Po njenom ponašanju vidio sam da misli da ću je zaprositi.
Dok smo šetali, namjerno sam zastao nekoliko koraka iza nje. Primijetila je da više nisam pored nje, zastala i okrenula se. Tada sam izvadio malu kutijicu iz džepa.
Oči su joj zasjale. Bila je uvjerena da je unutra prsten.
Prišao sam joj i pružio kutijicu. Kada ju je otvorila, unutra nije bilo prstena, već papirić na kojem sam napisao:
„Znam za tebe i mog najboljeg druga.“
Osmijeh joj je istog trenutka nestao. Nekoliko sekundi samo je gledala u mene, a zatim počela govoriti da nije onako kako izgleda i pokušavala sve objasniti.
Rekao sam joj da ne želim svađu niti osvetu. Samo sam želio da zna da sam saznao istinu i da je za mene naša veza završena.
Okrenuo sam se i otišao. Kasnije me zvala više puta, ali nisam odgovorio. A čovjeka kojeg sam godinama smatrao najboljim prijateljem više nisam mogao gledati istim očima.
Te večeri izgubio sam djevojku i prijatelja, ali sam shvatio da je bolje saznati bolnu istinu nego nastaviti živjeti u laži.
Ovo je kreativno dovršena verzija priče sa slike; nisam pronašao pouzdan izvor koji potvrđuje njen originalni nastavak.