Naravno — evo cele priče, napisane kao nastavak teksta sa slike:
„Mama, samo nemoj danas da dolaziš po mene. Znaš kakvi su ljudi ovde… Ne želim da me vide sa tobom u toj uniformi.“
Te riječi su me presjekle. Stajala sam nekoliko metara dalje i pravila se da ništa nisam čula. Nisam željela da zna da sam čula. Samo sam spustila pogled na svoje ispucale ruke i rukavice koje sam još držala u džepu.
Godinama sam radila sve što sam mogla da njoj ništa ne nedostaje. Nakon što nas je njen otac napustio, prihvatala sam svaku smjenu. Čistila sam kancelarije, hodnike i stanove, često do kasno u noć. Nisam se stidjela svog posla. Svaka moja smjena značila je jednu plaćenu knjigu, račun ili nešto što je njoj trebalo.
Te večeri vratila se kući i ponašala se kao da se ništa nije dogodilo.
„Mama, jesi dobro?“
„Jesam, dušo“, odgovorila sam.
Nisam imala snage da joj kažem da sam sve čula.
Nekoliko dana kasnije ostavila sam joj kovertu na stolu. U njoj je bio novac za školarinu i kratka poruka:
„Možda se stidiš moje uniforme, ali upravo je ta uniforma pomogla da ti danas budeš na fakultetu. Nikada se ne stidi poštenog rada. Jednog dana ćeš razumjeti.“
Kada sam se vratila s posla, zatekla sam je kako sjedi za kuhinjskim stolom. Oči su joj bile crvene od plača.
Ustala je čim me je ugledala i snažno me zagrlila.
„Mama, oprosti mi. Bila sam glupa. Željela sam da se uklopim i nisam razmišljala koliko ću te povrijediti.“
Ćutala sam i samo je držala.
Sljedećeg jutra dogodilo se nešto što nisam očekivala.
Kada sam završila smjenu, čekala me je ispred zgrade. Prišla mi je pred svojim prijateljima, uzela me pod ruku i rekla:
„Ovo je moja mama. Ona radi više nego bilo ko koga poznajem da bih ja mogla da studiram. I ponosna sam na nju.“
Tada sam shvatila da joj moja poruka nije promijenila samo mišljenje o meni.
Promijenila je način na koji gleda ljude.
Jer nije važno kakvu uniformu čovjek nosi, koliko zarađuje ili kojim poslom se bavi.
Sramota nije pošteno raditi. Sramota je stidjeti se osobe koja se žrtvovala da bi tebi bilo bolje.