Nekoliko sedmica kasnije muž i ja smo odlučili da odemo kod svekrve bez najave. Poslije svega što se dogodilo, gotovo da nismo razgovarali s njom. Mene je najviše boljelo što je odmah povjerovala da sam ja nekako umiješana, iako je dobro znala da je njen stariji sin uzeo naš automobil.
Kada smo stigli, vrata kuće bila su otključana. Pokucali smo, ali niko nije odgovarao. Muž je ušao prvi, a ja sam krenula za njim.
Iz dnevne sobe začuli smo muški glas.
Muž je zastao kao ukopan. Prepoznali smo ga istog trenutka.
Bio je to njegov brat — čovjek za kojim je policija tragala već sedmicama.
Ali pravi šok tek je uslijedio.
Svekrva je sjedila pored njega za stolom, potpuno mirna. Ispred njih su bili novac, nekoliko telefona i ključevi našeg automobila koje smo mislili da je policija pronašla.
„Mama, šta ovo znači?!“ povikao je moj muž.
Ona je problijedjela i pokušala nešto sakriti ispod stola.
Tada sam shvatila ono što mi ranije nije imalo smisla: svekrva je cijelo vrijeme znala gdje joj je sin.
A onda je njen stariji sin ustao, pogledao mene i rekao:
„Nije ona kriva. Ja sam uzeo njen auto. Ali postoji razlog zbog kojeg sam baš njega izabrao.“
Kad je objasnio razlog, muž je samo sjeo i uhvatio se za glavu.