Čovjek je bio moj bivši komšija iz ulice u kojoj sam odrasla.
Odjednom sam se sjetila njegovog lica. Kao djevojčica sam ga gotovo svakodnevno viđala ispred male prodavnice blizu naše kuće.
„Vi ste živjeli blizu moje porodice, zar ne?“ pitala sam.
Pogledao me kroz retrovizor i klimnuo.
„Znao sam da ćete me se na kraju sjetiti.“
Postalo mi je još neprijatnije.
„Kako vi znate ko sam ja?“
„Prepoznao sam vas čim ste ušli.“
Tada je skrenuo na osvijetljenu benzinsku pumpu i zaustavio automobil.
„Ne brinite, nisam vas dovezao ovdje bez razloga.“
Okrenuo se prema meni.
„Cijelim putem gledam iza nas.“
„Zašto?“
Pokazao je prema retrovizoru.
„Onaj crni automobil prati nas otkad sam vas pokupio.“
Srce mi je počelo lupati.
Okrenula sam se. Nekoliko desetina metara iza nas zaista je stajao crni automobil.
„Poznajete li nekoga ko vozi takav auto?“
Odmah sam pomislila na bivšeg dečka. Prekinuli smo prije nekoliko mjeseci, ali mi je posljednjih sedmica slao poruke sa različitih brojeva.
Vozač je rekao:
„Zato sam vas stalno gledao. Pokušavao sam vidjeti da li ste primijetili.“
Pozvala sam prijateljicu i rekla joj gdje sam.
Nakon nekoliko minuta crni automobil je otišao.
Taksista je sačekao da prijateljica dođe po mene.
Prije nego što sam izašla, rekao je:
„Pozdravite majku.“
Zastala sam.
„Vi se stvarno sjećate moje mame?“
Nasmiješio se.
„Kako je se ne bih sjećao? Ona je meni jednom pomogla kada niko drugi nije.“
Nisam znala o čemu govori.
Sutradan sam nazvala majku.
Čim sam spomenula njegovo ime, zaćutala je.
„Mama, šta se dogodilo između vas?“
„Nije to priča za telefon.“
Otišla sam kod nje.
Iz stare kutije izvadila je fotografiju snimljenu prije više od dvadeset godina.
Na njoj su bili moja majka, taj čovjek i još jedna osoba koju sam odmah prepoznala.
„Šta moj otac radi na ovoj fotografiji?“
Mama je duboko udahnula.
„Zato ti je taj čovjek sinoć pomogao. Postoji nešto što ti nikada nismo ispričali o njemu i tvom ocu…“