„Muž mi je već 19 godina, svakog 14. aprila, slao buket bijelih ljiljana na adresu koju nikada nisam vidjela. Govorio je da ih šalje majci pokojnog prijatelja. Nisam sumnjala sve dok ove godine cvjećara nije pogriješila i račun poslala na našu adresu. Na njemu je pisalo: ‘Za Ivanu – kao i uvijek. Oprosti što sam te ostavio samu s našom tajnom.’“
Pročitala sam rečenicu nekoliko puta.
Našom tajnom.
Marko i ja smo u braku 19 godina.
Imamo dvije odrasle kćerke.
Nikada nisam čula za Ivanu.
Nisam ga ništa pitala.
Sačuvala sam adresu sa računa i 14. aprila otišla tamo prije njega.
Bila je to mala kuća na kraju grada.
Pozvonila sam.
Vrata je otvorila žena naših godina.
Čim me je ugledala, lice joj je problijedjelo.
„Ana?“
Zaledila sam se.
„Poznajete me?“
Nije stigla odgovoriti.
Iza mene se začuo Markov glas.
„Šta ti radiš ovdje?!“
Okrenula sam se.
U rukama je držao bijele ljiljane.
„Mislim da bih ja trebala pitati šta TI radiš ovdje već 19 godina.“
Ivana je počela plakati.
„Marko, dosta je. Reci joj.“
„Reci mi šta?“
Ušla sam u kuću.
Na polici je stajala fotografija mladića.
Prepoznala sam ga odmah.
Nikola.
Moja prva ljubav.
Čovjek koji je nestao nekoliko mjeseci prije nego što sam upoznala Marka.
„Zašto imate Nikolinu fotografiju?“
Ivana je odgovorila:
„Bio je moj muž.“
Nisam mogla vjerovati.
„Nikola se oženio?“
„Jeste.“
Pogledala sam Marka.
„Ti si znao?“
Klimnuo je.
Još jedna tajna.
„Odakle poznaješ Nikolu?“
„Bili smo prijatelji.“
„Devetnaest godina mi govoriš da ga nikada nisi upoznao!“
Marko je spustio pogled.
Ivana je donijela staru kutiju.
Unutra su bila pisma.
Na svakom je bilo moje ime.
„Nikola ih je napisao tebi“, rekla je.
„Zašto ih nikada nisam dobila?“
„Jer je tražio da ti ih Marko ne preda.“
Otvorila sam prvo.
„Ana, nisam otišao zato što sam prestao da te volim.“
Počela sam plakati.
Nikola je napisao da je morao nestati jer je saznao nešto o noći koju ja više nisam pamtila.
Prije 20 godina doživjela sam tešku saobraćajnu nesreću.
Nekoliko mjeseci prije nje potpuno mi je nedostajalo iz sjećanja.
„Kakve veze Nikola ima sa mojom nesrećom?“
Ivana je pogledala Marka.
„Bio je tamo.“
„U automobilu?“
„Da.“
„Ko je vozio?“
Niko nije odgovorio.
„MARKO?“
Moj muž je tiho rekao:
„Ja.“
Morala sam sjesti.
„Ti si bio sa mnom prije nego što se ja sjećam da smo se upoznali?“
„Jesam.“
„Koliko dugo?“
„Skoro godinu dana.“
Sve što sam znala o našem početku bilo je laž.
Marko i ja smo bili zajedno prije nesreće.
Nakon nje sam ga potpuno zaboravila.
Dvije godine kasnije pronašao me je i predstavio se kao stranac.
„Zašto si to uradio?“
„Tvoja majka me je molila.“
„A Nikola?“
Ivana je otvorila drugo pismo.
Nikola je poslije nesreće otišao.
Kasnije se oženio Ivanom.
Ali prije odlaska ostavio je Marku jedno obećanje.
Da me čuva.
„Zato si me oženio?“ pitala sam.
„Ne. Oženio sam te jer sam te volio.“
„A ljiljani?“
Ivana je pogledala prema fotografiji.
„Nikola je umro 14. aprila prije 19 godina.“
Zato je Marko svake godine dolazio.
Ali još uvijek nisam razumjela poruku.
„Kakva je to vaša tajna?“
Ivana je iz ladice izvadila fotografiju bebe.
„Ovo.“
„Ko je dijete?“
„Moj sin Stefan.“
Mladić na kasnijim fotografijama nevjerovatno je ličio na Marka.
„Je li Marko njegov otac?“
Ivana je odmah odmahnula glavom.
„Ne.“
„Nikola?“
„Tako smo svi vjerovali.“
„Vjerovali?“
Izvadila je DNK nalaz.
Nikola nije bio Stefanov biološki otac.
„Pa čiji je onda?“
Marko je rekao:
„Zato ti nikada nismo rekli.“
Ivana mi je pružila drugi nalaz.
Na njemu je bilo moje ime.
Vjerovatnoća majčinstva: 99,99%.
Nisam mogla da udahnem.
„Ja sam njegova majka?“
„Da.“
„Nikada nisam rodila sina!“
Marko je počeo plakati.
„Jesi. Poslije nesreće.“
Tada mi se sve zamaglilo.
Moja majka mi je godinama govorila da sam nakon nesreće mjesecima bila u bolnici.
Nikada nije spomenula trudnoću.
„Kako je moje dijete završilo kod Ivane?“
Ivana je odgovorila:
„Tvoja majka ga je donijela.“
„Zašto?“
„Rekla je da se ničega ne sjećaš i da će ti dijete samo vratiti traumu.“
„A otac?“
Ivana je pogledala Marka.
„To je najveća tajna.“
Marko je odmahnuo glavom.
„Ivana, nemoj.“
„Dosta je.“
Iz kutije je izvukla treći DNK nalaz.
Na njemu je bilo Stefanovo ime.
I Markovo.
Pogledala sam rezultat.
OČINSTVO ISKLJUČENO.
„Nisi ti.“
Marko je spustio glavu.
„Nisam.“
„Onda ko jeste?!“
Ivana mi je pružila posljednju kovertu.
Na njoj je rukopis moje pokojne majke.
„Ani – otvoriti kada sazna za Stefana.“
Unutra je bila fotografija.
Na njoj sam bila ja prije nesreće.
Pored mene Nikola.
Držali smo se za ruke.
Na poleđini je pisalo:
„Ana i Nikola – čekaju sina.“
„Znači ipak je Nikola?“
Ivana je odmahnula glavom.
„Pročitaj posljednju stranicu.“
Otvorila sam je.
Majka je napisala:
„Nikola je cijelog života vjerovao da je Stefan njegov. Nisam imala snage da mu kažem da nije.“
Ispod pisma bio je još jedan DNK nalaz.
Ime oca nisam prepoznala.
„Ko je Petar Jovanović?“
Marko je problijedio.
Ivana je ustala.
„Zato sam željela da Marko danas dovede i tebe.“
„Zašto?“
Pokazala je prema prozoru.
Ispred kuće upravo se zaustavio automobil.
Iz njega je izašao stariji muškarac.
Marko je tiho rekao:
„To je Petar.“
„Ko je on?“
Muž me je pogledao.
„Moj otac.“
Zaledila sam se.
Ako je DNK nalaz bio tačan, otac mog izgubljenog sina bio je otac čovjeka za kojeg sam se kasnije udala.
A onda je Petar ušao, pogledao me i izgovorio rečenicu koja je sve učinila još gorim:
„Ana, prije nego što me osudiš, moraš saznati zašto si me ti noć prije nesreće molila da nikada nikome ne kažem za Stefana.“