„Muž mi je već 16 godina svake nedjelje uveče uzimao moj automobil i govorio da ide da ga opere i natoči gorivo. Nikada mi to nije bilo čudno. Ali prošle nedjelje sam sjela u auto prije njega i na ekranu multimedije pojavila se poruka: ‘Večeras dođi sam. Ne dovodi Anu. Još uvijek ne zna šta se dogodilo u ovom autu prije 17 godina.’“
Poruku je poslala žena po imenu Marina.
Nisam poznavala nijednu Marinu.
Ali najviše me je zaledilo to što je spomenula mene.
I moj automobil.
Bio je to stari crveni Golf koji sam naslijedila od pokojnog oca. Vozila sam ga još prije nego što sam upoznala Marka.
Nisam ništa rekla mužu.
Te večeri sam se sakrila na zadnjem sjedištu ispod velike deke koju smo uvijek držali u gepeku.
Marko je sjeo i krenuo.
Vozili smo skoro četrdeset minuta.
Zaustavio se na parkingu pored starog motela.
Izašla sam nekoliko minuta poslije njega.
Na kraju parkinga stajala je žena.
Kada je ugledala Marka, zagrlila ga je.
„Šesnaest godina“, rekla je. „Dosta je.“
Prišla sam.
„Slažem se.“
Marko se okrenuo.
Problijedio je.
„Ana?!“
Marina me je pogledala i tiho rekla:
„Znači ipak je došla.“
„Ko ste vi?“
„Žena koja zna kome je ovaj automobil nekada pripadao.“
„Meni.“
Odmahnula je glavom.
„Prije tebe.“
Iz torbe je izvadila staru fotografiju.
Na njoj je bio moj crveni Golf.
Pored njega sam stajala ja.
A oko struka me je držao muškarac.
Prepoznala sam ga.
Nikola.
Moja prva ljubav.
Čovjek koji je nestao neposredno prije nego što sam upoznala Marka.
„Odakle vam ovo?“
Marina je rekla:
„Nikola je moj brat.“
Pogledala sam muža.
„Ti poznaješ Nikolu?“
Marko je spustio glavu.
„Poznajem.“
Još jedna laž.
Šesnaest godina mi je tvrdio da ga nikada nije upoznao.
„Zašto se sastajete?“
Marina je pokazala prema mom automobilu.
„Zbog onoga što je skriveno u njemu.“
„Šta?“
Marko je odmah rekao:
„Marina, nemoj.“
Ona je prišla Golfu.
Otvorila gepek.
Podigla rezervni točak.
Ispod njega se nalazila mala metalna kutija.
„Ovo je ovdje sedamnaest godina.“
Otvorila ju je.
Unutra su bila pisma.
Fotografije.
I prsten.
Prepoznala sam ga.
Nikola me je tim prstenom zaprosio.
„Mislila sam da sam ga izgubila.“
„Nisi“, rekla je Marina. „Vratila si mu ga.“
„Nikada.“
„Jesi. Noć prije nesreće.“
Zaledila sam se.
Sa 22 godine doživjela sam tešku saobraćajnu nesreću upravo u tom Golfu.
Nekoliko mjeseci prije nje nisam pamtila.
„Zašto sam vratila prsten?“
Marina je pogledala Marka.
Odgovorila sam sama:
„Zbog njega?“
Marko je počeo plakati.
„Ana…“
„Bila sam zaljubljena u tebe prije nesreće?“
„Da.“
Nisam mogla vjerovati.
Marko i Nikola bili su najbolji prijatelji.
Preko Nikole sam upoznala Marka.
Nekoliko mjeseci kasnije zaljubili smo se.
Nikola je saznao.
Ja sam mu vratila prsten.
A iste večeri dogodila se nesreća.
„Ko je bio sa mnom u automobilu?“
Marko nije odgovorio.
Marina jeste.
„Obojica.“
„Šta?“
„Nikola je sjedio pozadi. Marko naprijed.“
„Ko je vozio?“
Marko je spustio pogled.
„Ja.“
Noge su mi klecnule.
„Ti si izazvao nesreću?“
„Izgubio sam kontrolu.“
Poslije nesreće izgubila sam dio sjećanja.
Nikola je nestao.
Marko se dvije godine kasnije ponovo pojavio u mom životu i pretvarao se da se prvi put upoznajemo.
„Zašto?“
„Tvoja majka me je zamolila.“
„A Nikola?“
Marina je izvukla jedno pismo.
„Ana ne smije saznati dok se sama ne sjeti.“
Potpisao ga je Nikola.
„Zašto bi on to tražio?“
Marina je iz kutije izvadila malu bolničku narukvicu.
Na njoj je pisalo:
MIA – 18.08.
„Ko je Mia?“
Marko je zatvorio oči.
Marina je počela plakati.
„Djevojčica rođena nekoliko mjeseci poslije tvoje nesreće.“
„Kakve veze ima sa mnom?“
Niko nije odgovorio.
Uzela sam drugi dokument.
Na njemu je bilo moje ime.
Majka: Ana Petrović.
„Ne.“
Počela sam odmahivati glavom.
„Nikada nisam rodila dijete.“
Marko je rekao:
„Jesi.“
„Gdje je ona?!“
Marina je pokazala prema motelu.
Vrata su se otvorila.
Izašla je djevojka od sedamnaest godina.
Imala je moje oči.
Prišla nam je.
„Mama?“
Počela sam plakati.
Ali onda sam pogledala Marka.
„Ti si njen otac?“
„Tako sam vjerovao.“
Marina je izvadila DNK nalaz.
Markovo očinstvo bilo je isključeno.
Pogledala sam prema njoj.
„Onda Nikola?“
„Ni on.“
„Pa KO?!“
Marina je uzela posljednju kovertu iz kutije.
Na njoj je mojim rukopisom pisalo:
„Ako izgubim sjećanje, ovo nikada ne pokazujte Marku.“
Otvorila sam je.
Unutra je bila fotografija mene pored automobila sa trećim muškarcem.
Nisam ga prepoznala.
Na poleđini sam napisala:
„On zna čije je dijete.“
Marko je pogledao fotografiju i potpuno problijedio.
„Odakle ti ovo?“
„Poznaješ ga?“
Nije odgovorio.
Marina jeste.
„Naravno da ga poznaje.“
„Ko je on?“
Pokazala je prema registraciji mog automobila.
„Čovjek na fotografiji je bio prvi vlasnik tog Golfa.“
„I?“
Marina me pogledala.
„Ana, tvoj otac ti nije ostavio ovaj automobil slučajno. Kupio ga je upravo od tog čovjeka nekoliko dana nakon tvoje nesreće.“
Marko je pokušao uzeti fotografiju.
Nisam mu dozvolila.
Okrenula sam je još jednom.
Ispod moje stare poruke nalazila se druga, gotovo izblijedjela rečenica:
„Ako mi se nešto dogodi, tražite odgovor ispod vozačevog sjedišta.“
Otrčala sam do automobila.
Pomjerila sjedište.
Ispod tepiha je bila zalijepljena mala koverta.
Na njoj samo dvije riječi:
„Mijin otac.“
Otvorila sam je.
Pogledala ime.
A onda Marka.
Jer čovjek čije je ime pisalo unutra živio je sa nama posljednjih šesnaest godina.