Onda je stigla vijest da je jedan od zarobljenih vojnika rekao da je vidio mog oca živog.
Majka je zaplakala, a ja sam skakao po kući ponavljajući:
„Rekao sam vam! Tata je živ!“
Narednih nedjelja čekali smo bilo kakvu novu informaciju. Svaki automobil koji bi se zaustavio ispred kuće tjerao me je da potrčim prema vratima.
Ali tata nije dolazio.
Prošli su mjeseci.
Jednog hladnog jutra pred kućom se zaustavio vojni automobil. Izašla su dvojica muškaraca.
Majka je odmah problijedjela.
Jedan od njih joj je pružio malu torbu.
„Ovo je pripadalo vašem mužu.“
Unutra je bio njegov sat, nekoliko fotografija i mala sveska.
Majka je počela plakati.
Ja sam otvorio svesku.
Na posljednjoj stranici tata je napisao:
„Ako ovo ikada dođe do mog sina, recite mu da nisam odustao. Vraćam se kući.“
Nisam razumio zašto svi plaču.
Za mene je ta rečenica značila samo jedno — tata je živ.
Godine su prolazile.
Nikada nije pronađen.
Majka je na kraju prihvatila da se vjerovatno neće vratiti, ali ja sam njegovu svesku čuvao više od trideset godina.
A onda mi je prošle godine zazvonio telefon.
Čovjek sa druge strane pitao je:
„Da li ste vi sin čovjeka koji je nestao 1992. godine?“
„Jesam.“
Nastala je tišina.
„Mislim da sam poznavao vašeg oca.“
Sjeli smo u kafić nekoliko dana kasnije.
Bio je to stariji čovjek. Iz džepa je izvadio fotografiju.
Na njoj je bio moj otac.
Živ.
Fotografija je nastala dvije godine nakon što su nam rekli da je nestao.
„Odakle vam ovo?“
Čovjek je spustio pogled.
„Zato sam vas tražio. Vaš otac se nije mogao vratiti kući.“
„Zašto?“
Izvadio je još jedan dokument i gurnuo ga prema meni.
Na njemu je bilo očevo ime, ali ispod njega potpuno drugo prezime.
Pogledao sam čovjeka.
„Šta ovo znači?“
Duboko je udahnuo.
„Znači da vaš otac poslije rata nije živio životom za koji ste vi mislili da ga je živio.“
A onda mi je rekao gdje je proveo posljednjih trideset godina…