SNAHA MI JE REKLA DA VIŠE NE DOLAZIM – A ONDA ME JE ONA PRVA POZVALA
Nakon njenih riječi stvarno sam prestala odlaziti na sprat.
Nisam se svađala niti sam išta rekla bratu.
Pomislila sam: njihova kuća, njihova pravila.
Prošlo je skoro mjesec dana.
Sa bratom sam se viđala ispred kuće ili bismo popili kafu negdje u gradu. Nikada me nije pitao zašto više ne dolazim kod njih.
A onda me jedne večeri snaha nazvala.
„Možeš li odmah doći gore?“
Iznenadila sam se.
„Mislila sam da ne želiš da dolazim.“
Zaćutala je.
„Molim te. Brat ti nije dobro.“
Odmah sam potrčala.
Zatekla sam ga kako sjedi za stolom, blijed i potpuno slomljen.
Ispred njega su bili neki dokumenti.
„Šta se dogodilo?“
Pogledao me i rekao:
„Sjećaš li se tatine zemlje koju smo prodali prije deset godina?“
Naravno da sam se sjećala.
Novac smo tada podijelili pola-pola.
Snaha je spustila fasciklu ispred mene.
„Niste prodali svu zemlju.“
„Kako misliš?“
Postojala je još jedna parcela za koju ni brat ni ja nismo znali.
Otac ju je ostavio nama.
Vrijedila je skoro 300.000 eura.
„Pa šta je problem?“
Brat je pogledao suprugu.
„Problem je što je parcela prije tri mjeseca prodata.“
Zaledila sam se.
„Ko ju je prodao?!“
Na ugovoru je stajao moj potpis.
Ali ja taj papir nikada nisam vidjela.
„Ovo nisam potpisala!“
Snaha je počela plakati.
„Znam.“
„Kako znaš?“
Otišla je u sobu i vratila se sa kovertom.
Unutra je bio original ugovora i nekoliko poruka.
„Zato nisam željela da dolaziš kod nas.“
„Kakve to veze ima sa mnom?“
„Jer sam pronašla ove papire prije mjesec dana i nisam znala kako da ti kažem.“
Pogledala sam brata.
„Ko je falsifikovao moj potpis?“
On nije odgovarao.
Snaha je tiho rekla:
„Tvoj brat.“
Nisam mogla vjerovati.
„Ti si prodao našu zemlju iza mojih leđa?!“
Brat je spustio glavu.
„Jesam.“
„Gdje je moj dio novca?!“
Tada je rekao nešto što nisam očekivala.
„Nisam uzeo ni dinar.“
„Pa ko je onda dobio novac?“
Izvadio je potvrdu iz banke.
Cijeli iznos prebačen je na račun žene čije ime nisam prepoznala.
„Ko je Marina Petrović?“
Brat je pogledao mene.
„Zato sam morao da prodam zemlju.“
„KO JE ONA?!“
Snaha je izvadila staru fotografiju našeg oca.
Pored njega je stajala žena sa djevojčicom.
„Tata je imao još jedno dijete.“
Zanijemila sam.
„Hoćeš reći da imamo sestru?!“
Brat je klimnuo.
„Marina.“
„I ti si joj dao 300.000 eura?!“
„Nisam joj dao. Tata joj je taj novac obećao prije smrti.“
„Zašto onda ništa nije napisao u testamentu?“
Brat je izvadio posljednju kovertu.
Na njoj je očevim rukopisom pisalo:
„Mojoj djeci – otvoriti tek kada se pronađe Marina.“
Otvorila sam je.
Prva rečenica me je zaledila:
„Ako ovo čitate, vrijeme je da saznate da Marina nije jedina osoba koju sam skrivao od vas.“
Pogledala sam brata.
A snaha je tada rekla:
„Zato sam te zapravo zamolila da prestaneš dolaziti. Plašila sam se da ćeš pronaći drugu kovertu prije nego što ti brat prizna sve.“
Na stolu je spustila još jedno pismo.
Na njemu je bilo moje ime.