LEGLA SAM PORED POGREŠNOG MUŠKARCA – KADA JE DEČKO UŠAO, ZALEDILA SAM SE
Kada je Željko ušao u sobu i upalio svjetlo, samo je stajao na vratima i gledao me.
„Šta ti radiš ovdje?“
Pogledala sam osobu pored sebe.
Nije bio Željko.
Bio je njegov stariji brat Marko, koji je nekoliko sati ranije navodno otišao kod prijatelja.
Odmah sam skočila iz kreveta.
„Mislila sam da si to ti! Pitala sam te, a on je promrmljao da jeste!“
Željko je pogledao brata.
„Zašto si joj rekao da si ja?“
Marko je problijedio.
„Nisam. Spavao sam.“
Ali onda sam primijetila nešto čudno.
Marko je u ruci držao moju narukvicu.
„Odakle ti to?“
Tu narukvicu sam izgubila prije skoro godinu dana, mnogo prije nego što sam upoznala Željka.
Marko je spustio pogled.
„Našao sam je davno.“
„Gdje?“
Nije odgovarao.
Željko mu je prišao.
„Reci joj.“
„Šta da mi kaže?!“
Marko je otvorio ladicu i izvadio staru fotografiju.
Na njoj sam bila ja.
Fotografija je nastala prije četiri godine.
„Odakle vam moja slika?!“
Željko je sjeo.
„Zato sam te zapravo doveo da upoznaš porodicu.“
Nisam razumjela.
„Marko te poznavao prije mene.“
„Ja njega nikada nisam vidjela.“
Marko je odmahnuo glavom.
„Jesi. Samo se ne sjećaš.“
Prije tri godine doživjela sam saobraćajnu nesreću i izgubila dio sjećanja na nekoliko mjeseci prije nje.
„Hoćeš reći da smo se poznavali?“
Marko je izvadio telefon.
Pokazao mi je fotografiju nas dvoje zagrljenih.
Datum – dvije nedjelje prije moje nesreće.
„Šta je ovo?!“
Željko je tiho rekao:
„Ti i Marko ste bili zajedno.“
Noge su mi klecnule.
„Zašto mi onda TI to nikada nisi rekao?“
„Jer sam mislio da je bolje da se ne sjećaš.“
„Bolje za koga?!“
Tada je njihova majka ušla u sobu.
U rukama je držala kovertu.
„Dosta. Vrijeme je da djevojka sazna zašto je te noći izgubila pamćenje.“
Otvorila sam kovertu.
Unutra je bio policijski zapisnik o mojoj nesreći.
Na mjestu suvozača nalazio se još neko.
Ime je bilo precrtano.
„Ko je bio sa mnom u automobilu?“
Marko i Željko su ćutali.
Njihova majka je pokazala prema Marku.
„On.“
Pogledala sam ga.
„Zašto mi to nisi rekao?“
Marko je počeo plakati.
„Zato što nesreća nije bila slučajna.“
A onda mi je pružio posljednju fotografiju.
Na njoj smo bili Marko, Željko i ja.
Na poleđini je mojim rukopisom pisalo:
„Ako mi se nešto dogodi, ne vjerujte nijednom od njih dvojice.“
Pogledala sam braću.
A Željko je tada zaključao vrata sobe i rekao:
„Sad kada si vidjela fotografiju, moraš saznati šta se stvarno dogodilo te noći.“