SESTRA JE POSLIJE TEŠKE NESREĆE IZGUBILA PAMĆENJE – A ONDA JE JEDNOG JUTRA POGLEDALA KROZ PROZOR I REKLA NEŠTO ŠTO ME ZALEDILO
Stajala je pored prozora i dugo gledala prema parku.
Pitala sam:
„Šta radiš?“
Nije skidala pogled sa jednog čovjeka koji je sjedio na klupi.
„Čekam njega.“
Zaledila sam se.
„Koga?“
Pokazala je prema čovjeku.
„Onog čovjeka. Dolazi skoro svakog jutra.“
„Poznaješ ga?“
„Ne znam… ali kad ga vidim, imam osjećaj da ga se sjećam.“
Odmah sam pozvala roditelje.
Tata je došao i pogledao kroz prozor.
Čim je ugledao čovjeka, problijedio je.
„Odakle on ovdje?!“
„Tata, poznaješ ga?“
Nije odgovorio.
Čovjek je tada ustao sa klupe i krenuo prema zgradi.
Nekoliko minuta kasnije pokucao je na vrata.
Otvorila sam.
„Došao sam da vidim tvoju sestru.“
„Ko ste vi?“
Iz džepa je izvadio staru fotografiju.
Na njoj su bili on i moja sestra zajedno.
Fotografija je nastala nekoliko mjeseci prije nesreće.
„Zašto niko od nas ne zna za vas?“
Čovjek je pogledao mog oca.
„Zato što su njeni roditelji učinili sve da me zaboravi.“
Majka je počela plakati.
Sestra nas je zbunjeno gledala.
„Šta se događa?“
Čovjek joj je pružio fotografiju.
Čim ju je uzela, ruke su joj počele drhtati.
A onda je izgovorila njegovo ime.
Prvi put poslije skoro tri godine sjetila se nečega iz života prije nesreće.
Otac je sjeo i spustio glavu.
„Vrijeme je da joj kažemo istinu.“
„Kakvu istinu?“ pitala sam.
Pogledao je moju sestru i rekao:
„Nesreća zbog koje si izgubila pamćenje nije se dogodila slučajno. A ovaj čovjek zna ko je te noći bio u drugom automobilu.“