MUŽ JE NAVODNO BIO NA POSLOVNOM PUTU – ALI NJEGOV PASOŠ JE SVE VRIJEME BIO KOD KUĆE
Kada se vratio, ponašao se potpuno normalno.
Pitala sam ga:
„Kako je bilo na putu?“
„Naporno. Sastanci od jutra do mraka.“
„A hotel?“
„Odličan. Bio sam u centru grada.“
Slušala sam ga kako mirno laže.
Onda sam iz ladice izvadila njegov pasoš i stavila ga na sto.
U trenutku je problijedio.
„Možeš li mi objasniti kako si prešao granicu bez ovoga?“
Ćutao je.
„Gdje si bio četiri dana?“
Sjeo je i rekao:
„Nisam išao u inostranstvo.“
„To vidim. GDJE SI BIO?“
„U drugom gradu.“
Odmah sam pomislila da ima drugu ženu.
„S kim?“
„Sam.“
Nisam mu vjerovala.
Tada je izvadio telefon i pokazao mi fotografije.
Na njima nije bila nikakva žena.
Bila je kuća koju nikada ranije nisam vidjela.
„Čija je ovo kuća?“
„Moja.“
Počela sam se smijati.
„Mi otplaćujemo ovaj stan, a ti imaš još jednu kuću?!“
„Naslijedio sam je prije sedam godina.“
„Zašto si je krio od mene?“
Nije odgovorio.
Na jednoj fotografiji primijetila sam dječju sobu.
Krevet.
Igračke.
Fotografije na zidu.
„Čije dijete ovdje živi?“
Muž je spustio glavu.
„Zato sam ti godinama lagao o poslovnim putovanjima.“
„IMAŠ DIJETE?!“
„Ne.“
„Onda čija je soba?“
Otvorio je posljednju fotografiju.
Na njoj je bio dječak od možda deset godina.
Kada sam mu vidjela lice, zaledila sam se.
Dječak je nevjerovatno ličio na mene.
„Ko je ovo?“
Muž je tiho rekao:
„Zato sam se bojao da ti kažem gdje idem. Taj dječak nije moj sin. Ali njegova majka tvrdi da je on tvoj.“