IMAO SAM PET GODINA KADA JE OTAC NESTAO U RATU – SVI SU GOVORILI DA JE MRTAV, ALI JA SAM TVRDIO DA ĆE SE VRATITI
Onda je stiglo pismo.
Majka ga je uzela i počela da plače čim je pročitala ime pošiljaoca.
Pitao sam:
„Je li od tate?“
Nije odgovorila.
U pismu je pisalo da postoji čovjek koji tvrdi da je bio zajedno sa mojim ocem nakon napada.
Bio je ranjen, ali živ.
Majka je danima pokušavala saznati više.
Nekoliko mjeseci kasnije na vrata nam je pokucao nepoznat čovjek.
U ruci je držao tatin sat.
„Odakle vam ovo?“ pitala je majka.
„Dao mi ga je vaš muž.“
„Kada?“
„Prije tri sedmice.“
Majka je problijedjela.
„Znači živ je?!“
Čovjek je klimnuo glavom.
„Bio je kada sam ga posljednji put vidio.“
Sjećam se da sam počeo vikati:
„Rekao sam vam! Rekao sam da je tata živ!“
Godinama nakon toga pokušavali smo da ga pronađemo.
Bez uspjeha.
Prošlo je skoro 30 godina.
Oženio sam se, dobio djecu i gotovo izgubio svaku nadu.
A onda me je jednog jutra nazvao nepoznat broj.
Stariji muškarac je rekao:
„Da li ste vi sin Milana?“
„Jesam.“
Nastala je tišina.
„Mislim da biste trebali doći u Njemačku.“
„Zašto?“
„U domu za stare imamo čovjeka koji već godinama ne govori gotovo ništa.“
„Kakve to veze ima sa mnom?“
Čovjek je odgovorio:
„Juče smo mu pokazivali fotografije iz njegovih stvari.“
„I?“
„Na jednoj je bio dječak od pet godina.“
Srce mi je počelo lupati.
„Šta je rekao?“
Čovjek je tiho odgovorio:
„Prvi put poslije mnogo godina izgovorio je jednu riječ – tvoje ime.“