„Vidio sam tvoju mamu kako sjedi sama na klupi ispred bolnice i plače. Nisam mogao samo da prođem. Sjeo sam pored nje i pitao šta se dogodilo. Rekla mi je da je trudna, da ju je čovjek kojeg je voljela ostavio čim je saznao za trudnoću i da nema pojma kako će sama podići dijete.
Tog trenutka sam shvatio da ne želim otići.“
Gledala sam tatu i jedva zadržavala suze.
„Ali zašto mi nikada nisi rekao?“
„Jer te nikada nisam smatrao tuđim djetetom. Bio sam uz tvoju mamu kada si se prvi put pomjerila u stomaku. Držao sam je za ruku kada si se rodila. Ja sam ti promijenio prvu pelenu, uspavljivao te, vodio u vrtić, učio da voziš bicikl. Šta bi jedan DNK nalaz promijenio?“
Počela sam plakati.
„Ali moje sestre su stvarno tvoje.“
„Jesu. Ali to ne znači da si ti manje moja.“
Zagrlila sam ga i prvi put poslije dvije godine osjetila da pitanje ko je moj biološki otac možda više nije toliko važno.
Međutim, nekoliko dana kasnije mama je pokucala na vrata moje sobe.
U ruci je držala staru kovertu.
„Postoji nešto što ti tata ne zna“, rekla je.
„Šta?“
„Tvoj biološki otac nije nestao iz naših života onako kako smo ti rekli.“
Iz koverte je izvadila desetine pisama.
Sva su bila adresirana na mene.
„On ih je slao?“ pitala sam.
Mama je klimnula glavom.
„Svake godine za tvoj rođendan.“
„Zašto ih nikada nisam dobila?!“
Počela je plakati.
„Jer sam ih ja sakrivala.“
Nisam mogla vjerovati.
„Zašto bi to uradila?“
„Plašila sam se da ćeš poželjeti da ga upoznaš i da će čovjek koji te odgojio biti povrijeđen.“
Otvorila sam posljednje pismo.
Bilo je poslano prije samo nekoliko mjeseci.
Na kraju je pisalo:
„Neću ti više slati pisma. Ako ikada poželiš da me upoznaš, znaćeš gdje sam.“
Ispod je bila adresa.
Kada ju je tata ugledao, potpuno je problijedio.
„Šta je?“ pitala sam.
Dugo je gledao adresu, a onda tiho rekao:
„Znam gdje je ovo. Tvoj biološki otac živi manje od kilometar od nas. I mislim da ga poznajem.“