Na novoj ceduljici je pisalo:
„Da, znam da dolazi kod vas. Hvala što ga puštate da odspava. Kod kuće imam četvoro male djece, dvije mačke i još jednog psa. Jadnik već mjesecima nema mira. Ako vam ne smeta, može li dolaziti i sutra?“
Počeo sam se smijati.
Pogledao sam psa, a on je samo mirno legao na svoje uobičajeno mjesto kao da je sve dogovoreno.
Napisao sam novu poruku:
„Neka dolazi kad god želi. Kod mene ima rezervisano mjesto.“
Pas je poslije sat vremena ustao, protegnuo se i otišao kući.
Sutradan je ponovo došao.
Tako je bilo skoro svakog dana dok sam boravio u vikendici.
Ali posljednjeg dana nije se pojavio.
Čekao sam ga cijelo jutro.
Ni sljedećeg dana ga nije bilo.
Pomislio sam da su vlasnici možda otputovali.
Nekoliko dana kasnije, dok sam pakovao stvari da se vratim kući, neko je pokucao na kapiju.
Ispred je stajala starija žena.
„Jeste li vi čovjek kod kojeg je dolazio moj pas?“
„Jesam. Je li sve u redu?“
Žena se nasmiješila i pružila mi malu kesu.
„On je dobro. Samo sam htjela da vam zahvalim.“
U kesi su bili domaći kolači i fotografija psa.
Na poleđini je pisalo:
„Hvala što ste mom starom prijatelju dali mjesto gdje može pronaći malo mira.“
Tada mi je žena objasnila da je pas već imao 14 godina i da je cijelog života volio njihovu porodicu, ali otkako su došli unuci, kuća je postala bučna.
„Kod vas je pronašao svoju malu penziju“, rekla je kroz smijeh.
Nakon toga sam se vratio u grad.
Prošlo je nekoliko mjeseci.
Kada sam ponovo došao u vikendicu, prvo što sam uradio bilo je da otvorim kapiju.
Čekao sam.
Predvečer sam ugledao poznatu siluetu kako polako ide niz ulicu.
Došao je do mene, mahnuo repom, ušao bez poziva i legao na isto mjesto.
Duboko je uzdahnuo i zatvorio oči.
Tada sam shvatio — nije dolazio kod mene zato što nije imao dom.
Dolazio je zato što je i psu ponekad potrebno mjesto na kojem može samo da odmori od svega.