…nečega što joj se dogodilo dok je bila sasvim mala.
Počela sam pažljivije da posmatram kada se njeno ponašanje mijenja. Primijetila sam da je najviše uznemirena kada treba da ostane sama sa jednom osobom iz naše šire porodice.
Čim bi ta osoba došla, ćerka bi se povukla u sobu, prestala da govori i čvrsto se držala za mene.
Jednog dana sam je nježno pitala:
„Dušo, da li te nešto plaši?“
Nije odgovorila.
Uzela je papir i bojice.
Nacrtala je našu kuću, mene, brata i sebe.
A onda je u uglu nacrtala još jednu osobu, potpuno crnom bojom.
„Ko je ovo?“
Odmah je pocijepala papir i počela da plače.
Tada sam shvatila da moram potražiti stručnu pomoć, a ne nagađati.
Odveli smo je dječjem psihologu.
Nisam joj govorila šta treba da kaže niti sam je ispitivala. Željela sam da stručnjaci procijene šta se događa.
Poslije nekoliko razgovora psiholog me pozvao samu.
„Vaša ćerka pokazuje jak strah povezan sa određenim situacijama i osobom. Moramo biti veoma pažljivi.“
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju.
„Je li joj neko nešto uradio?“
„Još ne možemo donositi zaključke. Ali njene reakcije ne treba ignorisati.“
Od tog dana nisam dozvoljavala da ostaje sama ni sa kim ko je izazivao takvu reakciju.
Nekoliko sedmica kasnije počela je polako više da govori.
Jedne večeri, dok sam je spremala za spavanje, iznenada je rekla:
„Mama, nemoj više da me ostavljaš tamo.“
„Gdje, dušo?“
Izgovorila je ime.
Bila je to osoba kojoj smo godinama vjerovali.
Nisam je dalje ispitivala. Sutradan sam sve prenijela psihologu i slijedila njegove savjete.
Pokrenut je postupak da se utvrdi šta se dogodilo.
Porodica se podijelila.
Jedni su govorili:
„Dijete izmišlja.“
Drugi:
„Nemojte odmah optuživati čovjeka.“
Ali mene više nije zanimalo šta će selo ili rodbina reći.
Zanimalo me samo da moje dijete bude bezbjedno.
Kako je vrijeme prolazilo i kako je dobijala stručnu podršku, moja djevojčica se mijenjala.
Ponovo se smijala.
Počela je više da priča.
Ponovo je željela da se igra sa drugom djecom.
Jednog dana mi je psiholog rekao:
„Nemojte očekivati da se sve promijeni preko noći. Ali pogledajte koliko je napredovala.“
Tada sam prvi put poslije dugo vremena osjetila olakšanje.
Godine su prošle.
Moja ćerka danas je odrasla djevojka.
Jednog dana pronašla je stare crteže koje sam sačuvala.
Među njima je bio i onaj pocijepani crtež koji sam kasnije sastavila.
Dugo ga je gledala.
„Mama, zašto si ovo sačuvala?“
„Da nikada ne zaboravim koliko je važno slušati dijete čak i kada ne zna riječima da objasni šta osjeća.“
Zagrlila me je.
A onda mi je rekla nešto što nikada neću zaboraviti:
„Mama, ja se ne sjećam svega iz tog perioda. Ali se sjećam jednog — kada sam se konačno usudila da ti pokažem da se bojim, ti si mi povjerovala.“