…je taj mladić prije nekoliko godina ostao bez starijeg brata.
Nisam znala šta da kažem.
„Kakve veze to ima sa dva burbona?“ pitala sam kolegu.
„Njih dvojica su stalno sjedili baš na tim stolicama. Uvijek su naručivali isto.“
Odjednom mi više ništa nije bilo smiješno.
„Šta mu se desilo?“
„Saobraćajna nesreća. Ovaj mlađi je bio s njim u automobilu i jedini je preživio.“
Narednog dana mladić je ponovo došao.
Kao i uvijek, naručio je dva burbona.
Spustila sam jednu čašu pred njega, drugu na prazno mjesto.
„Izvoli.“
Pogledao me.
„Nova si ovdje, je l’ tako?“
„Jesam.“
„Onda ti vjerovatno nije jasno zašto uvijek naručujem dva.“
Nisam htjela da kažem da sam već čula priču.
„Ako želiš, možeš mi reći.“
Dugo je gledao praznu stolicu.
„Tu je sjedio moj brat.“
„Žao mi je.“
„Svi to kažu.“
Otpije gutljaj.
„Ali niko ne zna da smo se te večeri prije nesreće posvađali.“
Ćutala sam.
„Posljednje što sam mu rekao bilo je da ga mrzim.“
Spustio je pogled.
„Pet minuta kasnije više ga nije bilo.“
Tada sam shvatila zašto dolazi.
Nije dolazio zbog alkohola.
Dolazio je jer nije znao kako da oprosti samom sebi.
Narednih mjeseci viđala sam ga gotovo svake sedmice.
Nikada ga nisam ispitivala.
Samo bih spustila dvije čaše i pustila ga da sjedi.
Jednog dana nije došao.
Nije ga bilo ni sljedeće sedmice.
Prošao je mjesec.
Pitala sam kolegu zna li šta se dogodilo.
Nije znao.
A onda se, poslije skoro dva mjeseca, pojavio.
Ali ovaj put nije sjeo na svoje mjesto.
Prišao je šanku.
„Jedan burbon.“
Pogledala sam ga.
„Samo jedan?“
Klimnuo je.
„Vrijeme je.“
„Za šta?“
Iz džepa je izvadio presavijeni papir.
„Pronašao sam ovo među bratovim stvarima.“
Bila je poruka koju je njegov brat napisao nekoliko dana prije nesreće.
Dao mi je da pročitam.
Pisalo je:
„Ako se opet posvađamo, nemoj da se nerviraš. Znaš da se uvijek pomirimo. Ti si moj mali brat i nema te svađe koja to može promijeniti.“
Oči su mu se napunile suzama.
„Godinama sam mislio da je umro vjerujući da ga mrzim.“
„A sada?“
„Sada znam da je znao.“
Popio je piće, ostavio novac i ustao.
„Hoćeš li ponovo doći?“
Nasmijao se.
„Hoću. Ali sljedeći put dolazim sa društvom.“
Prije nego što je izašao, okrenuo se prema praznoj stolici.
Tiho je rekao:
„Vidimo se, brate.“
Nekoliko sedmica kasnije stvarno se vratio.
Došao je sa trojicom prijatelja.
Smijali su se, pričali i naručili piće.
Prazna stolica više nije bila prazna.
Kada sam mu donijela račun, rekao mi je:
„Znaš šta je najčudnije?“
„Šta?“
„Godinama sam dolazio ovdje da ne zaboravim brata.“
„A sada?“
Pogledao je prijatelje za stolom i nasmiješio se.
„Sada sam shvatio da ne moram svaki dan biti tužan da bih ga se sjećao.“