…izuzetno razvijeno čulo ukusa.
Na razgovoru su mi dali nekoliko komadića čokolade i tražili da opišem ukus, miris, teksturu i razlike između njih.
Mislio sam da izmišljam gluposti, ali ljudi koji su me testirali samo su zapisivali moje odgovore.
Na kraju mi je žena iz komisije rekla:
„Vi zaista imate nešto što većina ljudi nema.“
„Šta?“
„Veoma osjetljivo nepce. Želimo da dođete na drugi krug testiranja.“
Bio sam ubijeđen da se šale.
Ali nekoliko dana kasnije ponovo su me pozvali.
Ovoga puta test je bio mnogo ozbiljniji. Morao sam prepoznati različite vrste kakaa, procenat šećera i sitne razlike između gotovo identičnih proizvoda.
Ponovo sam prošao.
A onda su mi ponudili posao.
Kada sam vidio platu, pitao sam:
„Je li ovo mjesečno?“
Čovjek se nasmijao.
„Naravno.“
Bila je skoro tri puta veća od svega što sam ranije mogao zaraditi.
Prvih nekoliko mjeseci učio sam od iskusnih degustatora. Posao nije bio samo „jedenje čokolade“ kako sam zamišljao. Vodili smo detaljne bilješke, ocjenjivali nove proizvode i prolazili obuke.
Ali prvi put otkako sam došao u Dansku imao sam legalan posao, ugovor i osjećaj da konačno negdje pripadam.
Nakon šest mjeseci dobio sam ugovor na neodređeno.
Nazvao sam rođaka koji mi je godinama pomagao.
„Sjećaš se kada si mi davao džeparac?“
„Naravno.“
„Više neće trebati.“
„Našao si posao?“
„Jesam.“
„Šta radiš?“
„Jedem čokoladu.“
Ćutao je nekoliko sekundi.
„Ozbiljno te pitam.“
„I ja ozbiljno odgovaram.“
Počeo je da se smije.
Godinu dana kasnije napredovao sam i počeo učestvovati u razvoju novih proizvoda.
Najsmješnije od svega je što sam na prvi razgovor otišao samo zato što sam mislio da je oglas neka šala.
Danas, kada me neko pita kako sam od fizičkog radnika i čovjeka koji godinama nije mogao pronaći normalan posao postao profesionalni degustator, kažem:
„Ponekad ti život promijeni upravo ona prilika na koju odeš iz sprdnje, bez ikakvog očekivanja da ćeš je dobiti.“