…žena od nekih četrdesetak godina.
Pogleda lijevo-desno, priđe mom automobilu i pročita moju poruku. Onda se nasmije i izvadi telefon.
Meni zazvoni mobilni.
„Halo?“
„Evo mene kod tvog auta. Gdje si ti?“
Izađem iz haustora i kažem:
„Evo me.“
Žena me pogleda, počne se smijati i kaže:
„Ti si stvarno došao?“
„Pa vi ste prve ostavile poruku.“
„Nisam ja!“
Sad sam tek bio zbunjen.
„Kako niste? Ženski rukopis, srce…“
Ona pokaže prema prozoru na drugom spratu.
Na prozoru dvije djevojke umiru od smijeha.
Ispostavilo se da su njene kćerke vidjele cedulju sa mojim brojem i odlučile da se našale sa majkom. Napisale su poruku, a onda joj rekle da neki muškarac čeka ispred zgrade i da izađe da vidi ko je.
Žena odmahne glavom:
„Majke mi, ove dvije će me jednog dana sahraniti.“
Pogledam prema prozoru, a one nam mašu i smiju se.
„Dobro“, kažem, „ali ostaje jedno pitanje.“
„Koje?“
„Ko će prvi da zove na kafu?“
Žena me pogleda nekoliko sekundi, nasmije se i kaže:
„Kad smo već oboje nasjeli na njihovu foru — mogu ja.“
Na kraju smo stvarno otišli na kafu.
A njene kćerke su kasnije tvrdile da su nam one namjestile prvi sastanak.
Sve je počelo zbog pogrešnog parkiranja i jedne obične cedulje na šoferšajbi.