Nakon pola sata na vrata mi je došao njegov najbolji prijatelj.
Čim sam otvorila, vidjela sam da je uznemiren.
„Moramo razgovarati. I bolje je da ovo čuješ od mene nego od nekog drugog.“
Pustila sam ga unutra.
„Šta se dogodilo? Je li otišao sa vjenčanja?“
Odmahnuo je glavom.
„Nije. Vjenčanje je upravo otkazano.“
Zaledila sam se.
Ispričao mi je da je mladoženja nekoliko minuta prije ceremonije nestao iz sale. Njegova buduća žena pronašla je njegov telefon i vidjela moje ime među posljednjim pozivima.
„Saznala je da te zvao i šta ti je predlagao.“
Osjećala sam se užasno, iako nisam pristala ni na šta.
„Gdje je sada?“
Prijatelj je spustio pogled.
„Traži te.“
Odmah sam rekla da ga ne želim vidjeti.
Ali onda mi je pružio malu kovertu.
„Ovo je ostavio meni prije nekoliko mjeseci. Rekao je da ti je dam samo ako vjenčanje propadne.“
Otvorila sam je.
Unutra nije bilo ljubavno pismo.
Bila je fotografija mene i njega iz vremena kada smo bili zajedno, a iza nje kopija nekog dokumenta.
Na dokumentu je bilo ime njegove buduće žene.
„Šta je ovo?“
Prijatelj je rekao:
„Zato sam došao. Mislim da ona nije slučajno ušla u njegov život poslije vašeg raskida.“
Prema dokumentu, ona je radila u firmi povezanoj sa njegovom porodicom mnogo prije nego što su se navodno upoznali.
Tada mi je zazvonio telefon.
Nepoznat broj.
Javila sam se.
Bila je njegova nesuđena mlada.
„Molim te, nemoj prekidati“, rekla je kroz suze. „Moram ti objasniti zašto sam se uopšte udala za čovjeka koji je cijelo vrijeme volio tebe.“
„Zašto?“
Nastala je tišina.
A onda je rekla:
„Zato što je njegov otac prije dvije godine došao kod mene i ponudio mi nešto što nisam mogla odbiti…“