U njenom stanu vidjela sam dječaka.
Stajao je pored prozora, okrenut leđima prema meni. Bio je približno istih godina kao moj sin kada sam ga posljednji put vidjela.
Imao je istu boju kose. Isti način na koji je držao ramena.
„Ko je to?“ jedva sam izgovorila.
Prijateljica je problijedjela.
Dječak se okrenuo.
Noge su mi se odsjekle.
Na trenutak sam bila potpuno uvjerena da gledam svog sina.
Prišla sam mu, ali prijateljica je stala između nas.
„Molim te, prvo me saslušaj.“
„Ko je ovo dijete?!“
Objasnila mi je da je dječak sin njenog novog partnera i da ga je upoznala tek nakon preseljenja.
„Zašto onda toliko liči na mog sina?“
Nije imala odgovor.
Tada sam na polici ugledala igračku — mali crveni automobil potpuno isti kao onaj koji je moj sin stalno nosio sa sobom.
Uzela sam ga u ruku.
Na dnu je bilo urezano njegovo ime.
Srce mi je stalo.
„Odakle vam OVO?“
Prijateljica je počela plakati.
„Zato sam se preselila. Nisam znala kako da ti kažem.“
Odmah sam pozvala policiju.
Dječak je odveden na provjeru, a uzeti su i uzorci za DNK analizu.
Najdužih nekoliko dana u mom životu čekala sam rezultate.
Kada je telefon konačno zazvonio, jedva sam se javila.
„Imamo rezultate“, rekao je policajac.
„Je li to moj sin?“
Nastala je tišina.
„Morate doći lično.“
Kada sam stigla, na stolu je bila fascikla.
Policajac ju je otvorio.
„Dječak nije vaš sin.“
Počela sam plakati.
Ali onda je dodao:
„Međutim, pronašli smo nešto drugo. DNK pokazuje da je dječak u bliskom krvnom srodstvu s vašim sinom.“
Podigla sam glavu.
„Kako je to moguće?“
Policajac je prema meni gurnuo fotografiju dječakovog oca.
Čim sam ugledala njegovo lice, shvatila sam zašto je moja prijateljica pobjegla u drugi grad…