U paketu sam vidio svih 500 eura koje sam joj prethodne večeri poklonio.
Na vrhu je bila kratka poruka:
„Hvala, ali ovo nije ono što sam željela za našu godišnjicu.“
Odmah sam je nazvao.
„Šta ovo znači? Jesam li nešto pogriješio?“
Bila je tiha nekoliko sekundi.
„Pet godina smo zajedno, a ti još uvijek misliš da se sve može riješiti novcem.“
To me je pogodilo.
Objasnila mi je da nije očekivala skup poklon. Željela je da se sjetim nečega što smo obećali jedno drugom na početku veze.
„Sjećaš li se naše prve godišnjice?“
Tada mi je sinulo.
Prije četiri godine napisali smo jedno drugom pisma i dogovorili se da ćemo ih otvoriti na petu godišnjicu.
Potrčao sam do ormara i pronašao staru kutiju.
Moje pismo je još bilo unutra.
Njeno nije.
„Gdje je tvoje?“ pitao sam.
„Kod mene. Pročitala sam ga sinoć.“
„I šta piše?“
„Ne mogu ti reći. Ti moraš pročitati svoje.“
Otvorio sam kovertu.
Prepoznao sam svoj rukopis iz vremena kada smo tek počinjali zajednički život.
Pisao sam o tome gdje želim da budemo za četiri godine: da putujemo, kupimo mali stan i, ako budemo jednako zaljubljeni, da je zaprosim.
Zaledio sam se.
Potpuno sam zaboravio šta sam tada napisao.
Nazvao sam je ponovo.
„Zato si vratila novac?“
„Da. Nisam željela 500 eura. Željela sam da se sjetiš nas.“
Osjećao sam se užasno.
Ali onda je rekla:
„Ipak, postoji još nešto.“
„Šta?“
„Pročitaj posljednju stranicu svog pisma.“
Okrenuo sam papir.
Na dnu je bila jedna rečenica koje se uopšte nisam sjećao:
„Ako ovo čitamo zajedno za četiri godine, prije nego što je zaprosim moram joj priznati ono što sam uradio na početku naše veze.“
Gledao sam rečenicu nekoliko minuta.
A onda sam se sjetio.
Postojala je tajna koju sam pet godina pokušavao da zaboravim…