Dočekala me informacija da je sestra već prebacila skoro svu imovinu na sebe.
Kuća, zemlja i dva manja stana više nisu bili na roditeljima.
„Kako si mogla ovo uraditi bez mene?“ pitao sam.
Ona me je hladno pogledala.
„Nisam ništa uradila bez njih. Oni su mi sve prepisali dok su bili živi.“
Mislio sam da laže.
Otišao sam kod advokata i provjerio dokumente. Zaista, nekoliko mjeseci prije smrti otac i majka potpisali su ugovore kojima su najveći dio imovine prenijeli na sestru.
Bio sam bijesan.
Nazvao sam je i rekao:
„Znači dok sam ja slao novac i pomagao koliko sam mogao, ti si ih ubijedila da meni ne ostave ništa?“
Počela je plakati.
„Ti stvarno misliš da je meni bilo lako? Posljednje tri godine nisam imala svoj život. Kupala sam ih, hranila, vodila doktorima i noćima nisam spavala.“
Nisam znao šta da kažem.
„Ali ja sam njihov sin isto koliko si ti njihova kćerka.“
„Znam. Zato moraš vidjeti nešto.“
Sutradan mi je donijela veliku kovertu.
Unutra su bili računi, medicinska dokumentacija i stotine potvrda o troškovima.
Na dnu je bilo pismo napisano očevom rukom.
„Sine, ako ovo čitaš, vjerovatno si ljut na sestru. Nemoj biti.“
Dalje je pisalo da su roditelji sami odlučili da joj ostave veći dio imovine jer je godinama bila uz njih.
Ali posljednja rečenica me je zbunila:
„Ono što pripada tebi nisam stavio ni u testament ni na sestrino ime.“
Pogledao sam sestru.
„Šta ovo znači?“
Odmahnula je glavom.
„Ne znam. Tata mi nikada nije objasnio.“
U koverti smo pronašli mali ključ i adresu banke.
Otišao sam tamo.
Službenik je provjerio moje dokumente, a zatim donio sef koji je otac otvorio prije više od dvadeset godina.
Kada sam ga otključao, unutra nije bio novac.
Bila je fascikla sa mojim imenom i dokument o nekretnini u Americi za koju nikada nisam čuo.
Na vrhu je stajala poruka:
„Ovo sam kupio godine kada si otišao. Postoji razlog zbog kojeg ti nikada nisam rekao ko je sve ove godine plaćao kredit…“