Kaže on meni:
„Pa ne mogu ovakav neobrijan prvi put upoznati sina!“
Gledam ga nekoliko sekundi i ne znam da li da se smijem ili da ga gađam peškirom.
„Čovječe, ja se porađam, a ti razmišljaš o bradi?!“
On mrtav ozbiljan odgovori:
„Pa valjda ćemo se slikati!“
U tom trenutku kreću prvi jači bolovi i više mi nije bilo do rasprave.
Krenuli smo prema porodilištu, a muž usput tri puta provjerava da li je ponio telefon i punjač, dok ja dišem kao lokomotiva.
Stigli smo u bolnicu oko 23 sata.
Dok su me spremali, on je nervozno šetao hodnikom i svakih nekoliko minuta pitao medicinsku sestru:
„Je l’ sve u redu?“
Nakon nekoliko sati rodio se naš sin.
Kada su mu dozvolili da uđe, muž je prišao krevetu, pogledao bebu i počeo plakati.
Nikada ga takvog nisam vidjela.
Uzeo je sina u naručje i šapnuo:
„Ćao, mali. Tata se čak i obrijao zbog tebe.“
Počela sam da se smijem i plačem u isto vrijeme.
Medicinska sestra nas je fotografisala.
Godinama kasnije ta fotografija i dalje stoji u dnevnoj sobi.
Ali tek kada je naš sin napunio 18 godina, muž mu je ispričao cijelu priču.
Sin je nekoliko sekundi gledao fotografiju, pa mrtav ozbiljan rekao:
„Tata, samo jedno pitanje…“
„Koje?“
„Ako si se toliko spremao da me upoznaš, kako nisi primijetio da si obrijao samo pola lica?“
Uzela sam fotografiju i pogledala je pažljivije.
Poslije 18 godina prvi put sam primijetila — od silne panike stvarno je jednu stranu lica ostavio potpuno neobrijanu! 😂