Od iskusnijeg kolege saznajem da taj mladić dolazi već skoro dvije godine, uvijek istog dana i u gotovo isto vrijeme.
„A znaš li zašto naručuje dva pića?“ pitao me.
Odmahnula sam glavom.
„Drugo je za njegovog starijeg brata.“
Pomislila sam da se šali.
„Kakvog brata? Nikad niko ne sjedi pored njega.“
Kolega je zastao.
„Zato što mu je brat poginuo.“
Odmah me prošao smijeh.
Ispričao mi je da su braća bila nerazdvojna. Kada je ovaj mlađi napunio 18 godina, brat ga je prvi put doveo baš u naš kafić. Sjeli su za isto mjesto i naručili po piće.
Na povratku kući doživjeli su saobraćajnu nesreću.
Stariji brat nije preživio.
Od tada mladić svakog petka dolazi, naruči dva ista pića i jedno ostavi ispred prazne stolice.
Sljedeći put kada je došao, nisam ništa pitala.
Samo sam donijela dva burbona.
Kada sam krenula da naplatim, rekla sam:
„Ovo drugo je danas na račun kuće.“
Pogledao me nekoliko sekundi.
„Zašto?“
„Čula sam za vašeg brata.“
Spustio je pogled i prvi put sam vidjela suze u njegovim očima.
„Hvala.“
Narednih mjeseci nastavila sam da ga viđam.
A onda jednog petka nije došao.
Nije ga bilo ni sljedeće sedmice.
Prošao je mjesec.
Pomislila sam da je konačno odlučio da nastavi dalje.
Ali jednog jutra u kafić je ušla starija žena.
Prišla je šanku i pokazala mi njegovu fotografiju.
„Da li poznajete mog sina?“
„Da. Dolazio je često.“
Žena je spustila kovertu na šank.
„Ostavio je ovo za osobu koja mu je posljednjih mjeseci donosila dva pića.“
Ruke su mi zadrhtale.
Otvorila sam kovertu.
Unutra nije bio novac.
Bila je fotografija dvojice nasmijanih mladića za stolom našeg kafića.
Na poleđini je pisalo:
„Hvala što nikada nisi sklonila njegovu čašu. Ali postoji nešto što ti nisam rekao o noći kada je moj brat poginuo…“