Prvo sam kao manijak zvonio na vrata, pa sam onda otključao ključem koji mi je otac dao.
Ušao sam i zatekao baku kako sjedi za stolom sa tim čovjekom. Ispred njih su bile dvije šoljice kafe i neka stara kutija puna fotografija.
Kad me ugledala, prepala se.
„Šta ti radiš ovdje?“
„Tata me poslao. Cijeli dan ti se ne javljaš.“
Odahnula je i pokazala telefon. Baterija joj se ispraznila.
Već sam krenuo kući, ali onda sam na stolu ugledao fotografiju mog pokojnog djeda.
Na slici su bili djed, taj doktor i još nekoliko ljudi, svi mnogo mlađi.
„Otkud vam ova fotografija?“
Doktor me pogledao i rekao:
„Tvoj djed i ja smo bili najbolji prijatelji.“
Baka je odmah pokušala promijeniti temu, ali bilo je kasno.
„Zašto nam to nikada nisi rekla?“
Sjela je i uzdahnula.
„Zato što vaš otac ne zna cijelu priču.“
Tada je doktor otvorio staru kutiju. Unutra su bila pisma koja je moj djed slao prije više od četrdeset godina.
Jedno je bilo adresirano upravo na tog doktora.
„Pročitaj“, rekao mi je.
U pismu je djed napisao:
„Ako se meni nešto dogodi, obećaj mi da ćeš paziti na nju.“
Pogledao sam baku.
„Znači zato dolaziš ovdje?“
Klimnula je.
„Nakon što je tvoj djed umro, počela sam se osjećati strašno usamljeno. On je jedini čovjek koji ga je poznavao kao ja.“
Osjetio sam olakšanje.
Ali doktor je tada izvadio još jednu kovertu.
„Postoji nešto što joj ni ja nisam pokazao sve ove godine.“
Na koverti je bilo napisano ime mog oca.
Baka je problijedjela.
„Odakle ti to?“
„Tvoj muž mi je dao prije smrti.“
Otvorio sam pismo i pročitao prvu rečenicu.
Odmah sam shvatio zašto je doktor čekao toliko godina da ga pokaže.
Djed je u njemu ostavio priznanje o događaju iz mladosti koji je moj otac cijelog života smatrao samo porodičnom pričom — a istina je bila potpuno drugačija…