Gledala je kroz prozor nekoliko minuta, a onda tiho rekla:
„Čekam čovjeka u plavoj jakni. Dolazi svakog jutra i sjedi na istoj klupi.“
Pogledala sam u park. Zaista, na klupi je sjedio stariji čovjek.
„Poznaješ ga?“ pitala sam.
Sestra je odmahnula glavom.
„Ne znam ko je, ali kad ga vidim, osjećam kao da treba da ga se sjećam.“
Narednih dana bilo je isto. Čovjek bi dolazio, sjedio pola sata i odlazio. Nikada nam nije prilazio.
Jednog jutra odlučila sam da odem do njega.
Čim sam spomenula sestrino ime, oči su mu se napunile suzama.
„Znači, još me nije zaboravila potpuno“, rekao je.
„Ko ste vi?“
Iz novčanika je izvadio staru fotografiju.
Na njoj su bili on i moja sestra, nasmijani, zagrljeni.
Datum je bio nekoliko mjeseci prije nesreće.
„Ona vas je poznavala?“
„Više nego što misliš.“
Ispričao mi je da su se upoznali godinu dana prije nesreće. Sestra nikome nije govorila o njemu jer je planirala da nas upozna tek kada bude potpuno sigurna u njihovu vezu.
„Zašto joj onda nikada niste prišli?“
Spustio je pogled.
„Doktori su rekli da je ne treba prisiljavati da se sjeća. Zato sam samo dolazio.“
Uzela sam fotografiju i odnijela je sestri.
Dugo ju je gledala.
A onda joj je fotografija ispala iz ruke.
„Znam ovo mjesto“, prošaputala je.
Prvi put nakon nesreće sama se sjetila nečega iz prošlosti.
Ali tada je pokazala na čovjeka na fotografiji i rekla:
„On nije bio sam.“
„Kako misliš?“
Počela je drhtati.
„U autu je te večeri bio još neko.“
Srce mi je stalo.
Nikada nam niko nije rekao da je u automobilu tokom nesreće bila još jedna osoba.
Sestra je zatvorila oči i izgovorila ime.
Kada sam ga čula, shvatila sam zašto su roditelji svih ovih godina odbijali da pričaju o noći kada se nesreća dogodila…