Tog dana se sve promijenilo.
Supruga i kum otišli su do grada da kupe namirnice, a kuma i ja ostali smo sami u apartmanu.
Sjedio sam na terasi kada je izašla iz sobe i rekla:
„Mogu li te nešto pitati, ali da ovo ostane između nas?“
Srce mi je počelo lupati.
„Naravno.“
Sjela je preko puta mene.
„Primijetila sam kako me gledaš.“
Nisam znao šta da odgovorim.
„Ne znam o čemu pričaš.“
Nasmijala se.
„Nemoj. Oboje znamo.“
Pomislio sam da će mi priznati da i ona osjeća isto.
Ali onda je postala ozbiljna.
„Moraš prestati.“
Te dvije riječi su me presjekle.
„Volim svog muža, a tvoja žena mi je prijateljica. Ne želim da zbog neke gluposti uništimo dvije porodice.“
Bilo me je sramota.
„Izvini. Nikada nisam namjeravao ništa uraditi.“
„Znam. Zato ti ovo i govorim sada.“
Dogovorili smo se da zaboravimo razgovor.
Mislio sam da je sve završeno.
Međutim, kada su se supruga i kum vratili, odmah sam primijetio da se nešto dogodilo.
Moja žena nije pričala. Kum je izbjegavao moj pogled.
Kasnije te večeri supruga me je povukla u našu sobu.
„Moram nešto da ti kažem.“
„Šta?“
„Danas sam u gradu srela nekoga.“
Iz torbe je izvadila telefon i pokazala mi fotografiju.
Na njoj je bio čovjek kojeg nisam vidio godinama.
„Šta on radi u Budvi?“
„To sam i ja htjela da znam.“
Bio je to moj nekadašnji najbolji prijatelj sa kojim sam prekinuo svaki kontakt poslije jedne velike svađe.
„Prišao mi je i rekao da moram nešto saznati prije nego što se vratimo kući.“
„Šta?“
Supruga je otvorila poruku koju joj je poslao.
Kada sam pročitao prve dvije rečenice, potpuno sam zaboravio na kumu i razgovor koji smo imali tog popodneva.
Poruka se odnosila na našeg kuma.
I na nešto što se dogodilo mnogo prije nego što smo nas četvoro postali toliko bliski.
Pogledao sam suprugu.
„Da li kuma zna za ovo?“
„Ne znam.“
U tom trenutku neko je pokucao na vrata naše sobe.
Bio je kum.
Stajao je potpuno blijed i rekao:
„Moramo razgovarati. Mislim da je vrijeme da vam kažem zašto sam zapravo predložio da svi zajedno dođemo baš u Budvu…“