„Ovo su moji sinovi.“
Ostala sam bez riječi.
„Sinovi? Ali nikada nisi rekao da imaš djecu.“
Spustio je pogled.
„Znam. Trebao sam ti reći prije nego što smo se upoznali uživo.“
Već sam razmišljala da se okrenem i odem, ali dječaci su me gledali potpuno zbunjeno. Nisam željela praviti scenu pred njima.
Sjela sam za sto.
Tokom narednih sat vremena shvatila sam da je samohrani otac. Majka dječaka otišla je prije skoro dvije godine i od tada ih uglavnom sam odgaja.
„Zašto si ih doveo na prvi sastanak?“
„Žena koja ih je trebala čuvati otkazala je u posljednjem trenutku. Mogao sam otkazati tebi, ali nisam želio.“
„Mogao si mi barem javiti.“
„Znam. Pogriješio sam.“
Bila sam ljuta, ali sam ipak ostala.
Dječaci su bili preslatki. Jedan mi je pokazivao autić, drugi je cijelo vrijeme pokušavao da mi ispriča vic.
Na kraju večeri rekla sam mu:
„Ne smeta mi što imaš djecu. Smeta mi što si to sakrio.“
Izvinio se i rekao da će razumjeti ako više ne želim da ga vidim.
Ipak sam pristala na još jedan sastanak.
Prošla su tri mjeseca.
Polako sam upoznavala njega i dječake i sve je djelovalo mnogo bolje nego što sam očekivala.
A onda me je jednog dana nazvala nepoznata žena.
„Vi ste djevojka sa kojom se Marko viđa?“
„Ko pita?“
„Majka njegovih sinova.“
Zaledila sam se.
Prema njegovoj priči, ona je otišla i nije željela imati ništa sa djecom.
„Zašto me zovete?“
„Zato što postoji nešto što vam Marko nije rekao.“
Poslala mi je fotografiju jednog dokumenta.
Čitala sam ga nekoliko puta.
Kada je Marko te večeri došao kod mene, stavila sam telefon pred njega.
„Hoćeš li mi objasniti ovo?“
Čim je ugledao fotografiju, lice mu se promijenilo.
„Odakle ti to?“
„Od žene za koju si rekao da vas je napustila.“
Dugo je ćutao.
„Priča nije baš onakva kakvu sam ti ispričao.“
Tada sam shvatila da činjenica da ima dva sina možda uopšte nije bila najveća tajna koju je skrivao.