Kad ono ona kupila meni komplet alata i novu bušilicu koju sam mjesecima gledao.
Stojim, gledam paket i ne mogu da vjerujem.
„Otkud ti znaš da sam baš ovo htio?“
Ona se nasmijala.
„Zato što te slušam kad pričaš, za razliku od nekih.“
Malo me pecnulo, ali sam se pravio da nisam čuo.
„Pa dobro, lonci su bili skupi“, kažem ja.
„Znam. I odlični su.“
Pomislio sam da smo kvit.
Ali onda je iz ladice izvadila račun od lonaca.
„Zašto si sačuvala račun?“
„Nisam ga ja sačuvala. Našla sam ga u kesi.“
Pogledao sam račun i tek tada primijetio nešto čudno.
Datum kupovine nije bio sedmicu prije njenog rođendana, kako sam joj rekao.
Bio je skoro dva mjeseca ranije.
Žena me pogledala.
„Hoćeš li mi objasniti zašto si lonce kupio dva mjeseca ranije i gdje su bili sve to vrijeme?“
Zaledio sam se.
Nisam joj nikada rekao da sam ih prvobitno kupio za nekog drugog.
„Nije ono što misliš.“
„Onda mi objasni.“
Sjeo sam za sto i priznao.
Lonce sam kupio majci za rođendan, ali ona je u međuvremenu sama kupila novi komplet i rekla mi da ih vratim.
Nisam ih vratio.
Kada se približio ženin rođendan, pomislio sam: „Poklon već imam.“
Očekivao sam da će se naljutiti.
Umjesto toga počela se smijati.
„Znači meni si poklonio ono što tvoja majka nije htjela?“
Bilo me sramota.
„Kad tako kažeš, zvuči baš loše.“
„Zato sam ti i kupila alat.“
„Kako to misliš?“
„Da sljedeće godine sam sebi napraviš poklon, pa nećeš pogriješiti.“
Oboje smo prasnuli u smijeh.
Ali tada je iz velikog paketa izvadila još jednu malu kutiju.
„Ovo je pravi poklon.“
Otvorio sam je i potpuno zanijemio.
Unutra je bio predmet koji sam izgubio prije više od deset godina i za koji sam bio uvjeren da ga više nikada neću vidjeti.
„Odakle ti ovo?“
Samo se nasmiješila.
„E, za to ćeš morati pitati svoju majku.“
Tada sam shvatio da je moj rođendanski poklon skrivao priču mnogo veću od jednih lonaca i jedne bušilice…