Rekoh mu:
„Ne, nisam dobila ništa. Zašto pitaš?“
Nastala je tišina.
„Kako nisi? Juče sam ti poslao kutiju tvog omiljenog cvijeća.“
U tom trenutku mi se sve složilo.
Pogledala sam prema cimerkinoj sobi. Ona je bila na fakultetu, a kutija cvijeća još je stajala na stolu.
„Čekaj… kakva je bila kutija?“
Opisao ju je do posljednjeg detalja.
Bila je to ista ona koju mi je cimerka juče pokazala.
„Moram te kasnije nazvati.“
Čim se vratila, pitala sam je:
„Od koga si rekla da si dobila cvijeće?“
„Od momka.“
„Jesi li sigurna?“
Odjednom je postala nervozna.
Pokazala sam joj poruku svog dečka sa potvrdom dostave i mojim imenom.
„Zašto si rekla da je tvoje?“
Spustila je pogled.
„Kurir je samo ostavio kutiju. Mislila sam da je za mene.“
„Ali na kartici je bilo moje ime.“
Ćutala je.
Tada sam uzela karticu iz kutije.
Moje ime je bilo precrtano hemijskom olovkom.
„Ti si ovo uradila?“
Počela je plakati.
„Nisam htjela da ti ukradem poklon. Samo… niko mi nikada ne šalje cvijeće. Htjela sam jednom da se osjećam kao da je neko mislio na mene.“
Bila sam ljuta, ali mi ju je u isto vrijeme bilo žao.
Mislila sam da je priča završena.
Međutim, kada sam podigla kutiju da je odnesem u svoju sobu, ispod nje sam pronašla još jednu malu kovertu.
Nije bila od mog dečka.
Na njoj je bilo napisano ime moje cimerke.
„Šta je ovo?“
Čim ju je ugledala, problijedjela je.
„Nemoj to otvarati.“
„Zašto?“
Zgrabila je kovertu, ali joj je ispala iz ruke.
Iz nje je ispala fotografija mog dečka.
Okrenula sam je.
Na poleđini je bio datum od prije nego što smo se nas dvoje upoznali.
Pogledala sam cimerku.
„Zašto ti imaš njegovu fotografiju?“
Tada je sjela i rekla:
„Postoji nešto što ti nikada nisam rekla o tome kako smo se nas dvoje zapravo upoznale…“