On meni potpuno mirno kaže:
„Pa ne mogu valjda prvi put upoznati svoje dijete neobrijan!“
Gledam ga i ne vjerujem šta čujem.
„Čovječe, meni je pukao vodenjak, a ti razmišljaš o bradi?!“
On samo nastavlja da se brije i govori:
„Ti si rekla da se istuširaš, imam pet minuta.“
U tom trenutku sam htjela i da se smijem i da ga zadavim.
Kontrakcije su postajale sve jače, pa smo zgrabili torbu i krenuli prema porodilištu.
Na pola puta muž odjednom pita:
„Jesi li ponijela dokumente?“
Pogledam ga.
„Ti si uzeo torbu!“
Zaustavili smo auto i shvatili da je torba ostala ispred ulaznih vrata.
Vratili smo se po nju, a ja sam cijelim putem govorila:
„Ako se porodim u autu, ti ćeš biti kriv!“
Konačno smo stigli u porodilište.
Nakon pregleda medicinska sestra se nasmijala i rekla:
„Imate još vremena.“
Muž je ponosno prešao rukom preko svježe obrijanog lica.
„Jesam vam rekao.“
Pogledala sam ga tako da je odmah zaćutao.
Nekoliko sati kasnije rodio se naš sin.
Kada su mu ga prvi put stavili u naručje, čovjek koji se cijelu noć šalio odjednom je počeo plakati.
„Zdravo, sine“, jedva je izgovorio.
Pogledala sam ga i rekla:
„Dobro je što si se obrijao.“
Oboje smo prasnuli u smijeh.
Ali onda je medicinska sestra pogledala bebu, pa nas, i rekla:
„Samo trenutak, moramo pozvati doktora da nešto provjeri.“
Osmijeh mi je nestao sa lica.
„Šta nije u redu?“
Nije željela ništa da kaže dok doktor nije došao.
Tih nekoliko minuta činilo mi se kao vječnost.
A kada je doktor konačno ušao i objasnio zbog čega su se zabrinuli, ona muževljeva brada postala je najmanje važna stvar te noći…