Sestra me je pogledala i potpuno mirno rekla:
„Ne traži novčanik. Kod mene je.“
U prvi mah sam pomislila da ga je slučajno uzela.
„Kako kod tebe?“
Izvadila ga je iz svoje torbe i pružila mi ga.
Odmah sam ga otvorila. Kartice i dokumenti bili su unutra, ali 500 eura koje sam spremila više nije bilo.
„Gdje je novac?“
Spustila je pogled.
„Uzela sam ga.“
Nisam mogla vjerovati.
„Uzela si mi 500 eura bez pitanja?!“
„Mislila sam da si ih ionako spremila za mene.“
Objasnila sam joj da je taj novac trebalo podijeliti između naše i muževe porodice. Već sam joj kupila stvari vrijedne oko 600 eura, plaćala restorane, izlete i sve ostalo.
„Pa ti u Njemačkoj dobro zarađuješ“, odgovorila je.
Ta rečenica me je zaboljela više od nestalog novca.
„Znači misliš da zato imaš pravo uzeti iz moje torbe?“
Nije odgovorila.
Autobus je uskoro stigao. Vratila mi je 500 eura i otišla bez pozdrava.
Mislila sam da ćemo se nakon nekoliko dana smiriti.
Ali iste večeri nazvala me mama.
„Zašto si sestru poslala kući bez ijednog eura?“
Zaledila sam se.
Sestra joj je ispričala potpuno drugačiju priču — da sam joj obećala novac, a onda ga pred polazak uzela nazad.
Ispričala sam mami šta se zapravo dogodilo.
Nastala je duga tišina.
A onda mi je rekla:
„Moram ti priznati nešto. To nije prvi put.“
„Kako misliš?“
Mama mi je ispričala da su joj posljednjih mjeseci iz kuće nekoliko puta nestajale manje svote novca, ali nije željela nikoga optuživati.
Tada sam se sjetila još nečega.
Dok je sestra bila kod mene, jednom sam primijetila da mi nedostaje 100 eura, ali sam bila ubijeđena da sam ih potrošila.
Odmah sam otvorila aplikaciju banke.
Kada sam pogledala posljednje transakcije, ugledala sam nekoliko uplata koje nisam prepoznala.
Sve su vodile na isti račun.
Kada sam pročitala ime vlasnika računa, potpuno sam se zaledila.
Nije bilo sestrino.
Bio je to neko koga smo obje veoma dobro poznavale.
Tada sam shvatila da nestalih 500 eura možda nije bila ni približno najveća tajna koju je moja sestra donijela sa sobom u Njemačku…