Spustila je pogled i rekla:
„Radim zbog svoje majke.“
Nisam odmah razumjela.
„Kako misliš zbog majke?“
Oči su joj se napunile suzama.
„Ona je ostala sama kod kuće. Otac nas je napustio prije nekoliko godina, a onda se mama ozbiljno razboljela. Ne može više da radi.“
Rekla mi je da skoro cijelu platu šalje kući. Radila je dvije smjene jer je pokušavala skupiti novac za majčino liječenje i dugove koji su se nagomilali.
„A od čega ti živiš?“
Nasmiješila se.
„Meni malo treba. Imam smještaj i hranu ovdje.“
Te riječi su me pogodile.
Narednih dana nisam nikome pričala šta mi je rekla, ali sam počela obraćati pažnju. Zaista nije trošila gotovo ništa. Nije izlazila, nije kupovala garderobu, čak je kafu pila samo na poslu.
Na kraju sezone pozvala sam je ponovo u kancelariju.
„Imam nešto za tebe.“
Pružila sam joj kovertu sa bonusom.
Odmah ju je vratila.
„Ne mogu ovo uzeti.“
„Možeš. Zaradila si svaki cent.“
Počela je plakati.
Mislila sam da će otići kući čim sezona završi.
Ali nekoliko dana kasnije nije se pojavila na poslu.
Telefon joj je bio ugašen.
Zabrinula sam se.
Uveče me je pozvao nepoznat broj.
„Da li ste vi njena poslodavka?“
„Jesam. Ko pita?“
„Zovem iz bolnice.“
Srce mi je stalo.
Odmah sam otišla tamo.
Ležala je iscrpljena, ali svjesna.
Doktor mi je rekao da je mjesecima ignorisala vlastite zdravstvene probleme i radila preko svojih mogućnosti.
Sjela sam pored nje.
„Zašto nisi rekla da ti nije dobro?“
Samo je šapnula:
„Nisam imala vremena da budem bolesna.“
Tada mi je pružila telefon.
„Ako mi se nešto dogodi, nazovite ovaj broj.“
Na ekranu je pisalo „Mama“.
Nazvala sam.
Javila se žena i čim sam rekla ko sam, počela je plakati.
„Molim vas, recite joj da prestane slati novac.“
Zbunila sam se.
„Ali rekla mi je da vam treba za liječenje.“
Nastala je tišina.
„Kakvo liječenje? Ja nisam bolesna.“
Pogledala sam djevojku na bolničkom krevetu.
Tada sam shvatila da razlog zbog kojeg je mjesecima radila po dvije smjene možda uopšte nije bio onaj koji mi je ispričala…