Život piše bajke, to je čista istina.
Bila sam sa drugom na koncertu Prodigyja. Bila je ogromna gužva, skakali smo, pjevali i uživali. Pored mene je cijelo vrijeme bila jedna djevojka koju nikada ranije nisam vidjela. Nakon nekoliko pjesama počele smo zajedno pjevati, a onda me je spontano zagrlila kao da se poznajemo godinama.
Kada se koncert završio, djevojka nas je zamolila za pomoć. Telefon joj je ispao tokom koncerta, baterija se odvojila i nije mogla da ga uključi. Bila je iz Hrvatske, a u toj gužvi izgubila je društvo s kojim je došla.
Naravno, pristali smo da joj pomognemo. Stavila je svoju karticu u naš telefon kako bi pozvala prijatelje. Dok smo čekali da joj se neko javi, počeli smo pričati.
Rekla je koliko joj se sviđa Srbija, kako je prvi put došla i kako nije očekivala da će se tako dobro provesti.
Kroz razgovor sam joj sasvim slučajno rekla:
„Zapravo, i ja sam rođena u Hrvatskoj.“
Odjednom je prestala da se smije.
„Gdje?“ upitala me je.
Rekla sam joj ime malog mjesta u kojem sam rođena, ali iz kojeg smo se odselili dok sam još bila dijete.
Djevojka me nekoliko sekundi samo gledala.
„Čekaj… Kako ti se zove majka?“
Pitanje me potpuno zbunilo. Ipak sam joj rekla ime.
Tada je iz torbe izvadila novčanik. Iz njega je izvukla malu, staru fotografiju, presavijenu na pola.
„Ljudi moji…“, rekla je gledajući prvo mene, pa fotografiju. „Mislim da trebaš ovo da vidiš.“
Uzela sam fotografiju i ostala bez riječi.
Na njoj su bile dvije mlade djevojke, možda od dvadesetak godina. Jedna od njih bila je moja majka.
„Odakle ti ovo?!“
Djevojka se nasmijala.
„Druga žena na slici je moja mama.“
Nisam mogla vjerovati.
Pozvala je majku iste sekunde. Kada joj je rekla moje ime i čija sam kćerka, sa druge strane telefona nastala je tišina.
A onda se začuo plač.
Ispostavilo se da su naše majke bile najbolje prijateljice u mladosti. Nakon što se moja porodica odselila, izgubile su svaki kontakt. Godinama su pokušavale jedna drugu pronaći, ali bez uspjeha.
Te večeri, među hiljadama ljudi na koncertu, njihove dvije kćerke sasvim slučajno su stajale rame uz rame.
Kada sam došla kući, probudila sam majku i pokazala joj fotografiju.
Čim ju je ugledala, stavila je ruku preko usta i zaplakala.
„Odakle ti ovo?“
Ispričala sam joj sve.
Sutradan su se naše majke prvi put čule poslije više od dvadeset godina. Razgovarale su satima, smijale se i plakale kao da se nikada nisu ni rastale.
A djevojka koju sam slučajno upoznala na koncertu?
Danas je jedna od mojih najboljih prijateljica.
Ponekad zaista pomislim da neke ljude ne upoznajemo slučajno. Od svih mjesta, svih ljudi i svih mogućih trenutaka, baš nas dvije morale smo te večeri stajati jedna pored druge.
Zato i kažem — život ponekad zaista piše bajke.