On ima 30 godina, a ja 21. Student sam. Moji roditelji su u dugovima i od njih gotovo ništa ne tražim. Kad mi fakultetske obaveze dozvole, odradim poneki posao kako bih imala nešto svog novca. On sve to zna.
On, s druge strane, ima stabilan posao, solidnu platu i naslijedio je kuću od svojih roditelja. Od početka naše veze insistirao je da sve plaćamo po pola. Nisam se bunila. Govorila sam sebi da je to pošteno i da ne želim da pomisli kako sam s njim zbog novca.
Mnogo čega sam se odricala. Nisam kupovala novu garderobu, rijetko sam izlazila s prijateljicama i pažljivo sam računala svaku marku. Ipak, kada bismo izašli zajedno, uvijek bih platila svoju polovinu.
Ovog ljeta otišli smo na more na nekoliko dana. Smještaj, gorivo, hranu – sve smo podijelili napola. Meni je taj put predstavljao veliki trošak, ali sam mjesecima štedjela jer sam željela da provedemo nekoliko lijepih dana zajedno.
Posljednjeg dana ostalo mi je vrlo malo novca. Rekla sam mu otvoreno:
„Ne bih danas u restoran. Ostalo mi je još malo novca i želim ga sačuvati za put kući i neke obaveze koje me čekaju.“
Očekivala sam da kaže da nema problema.
Umjesto toga, odgovorio je:
„Ja sam gladan. Ja idem.“
Pomislila sam da ćemo uzeti nešto jeftinije ili da će možda ovaj put reći da će on platiti. Sjeli smo u restoran, on je naručio ručak, a ja samo čašu vode.
Konobar me nekoliko puta pitao želim li nešto.
„Ne, hvala“, odgovorila sam.
Moj dečko je normalno jeo ispred mene. Nije me nijednom pitao jesam li gladna niti ponudio da mi naruči nešto. Bilo mi je neprijatno, ali sam ćutala.
Kada je završio, krenuli smo prema apartmanu. Tada je zastao ispred jedne prodavnice i rekao:
„Treba da uzmem nešto svojima. Daj mi polovinu, pa ćemo zajedno kupiti poklon.“
Pogledala sam ga misleći da se šali.
„Rekla sam ti da skoro više nemam novca.“
Slegnuo je ramenima i odgovorio:
„Pa šta ja mogu? Dogovor je da sve dijelimo.“
Tada sam shvatila da problem nije u tome ko plaća račun. Problem je bio što čovjek s kojim sam bila u vezi dvije godine može mirno jesti dok ja sjedim gladna pored njega, iako zna da nemam novca – a onda od mene tražiti još.
Nisam napravila scenu. Samo sam rekla:
„U redu. Od sada ćemo stvarno sve dijeliti.“
Nasmijao se, misleći da sam pristala.
Ali kada smo se vratili kući, spakovala sam njegove stvari koje su bile kod mene i odnijela mu ih.
Pitao me šta radim.
Rekla sam:
„Dijelim ono što je ostalo. Tvoje stvari tebi, moje meni. A svako dalje svojim putem.“
Tek tada je počeo objašnjavati da nisam razumjela, da je samo želio „ravnopravnu vezu“ i da bi mi, naravno, dao novac da sam ga zamolila.
Ali nisam željela vezu u kojoj moram moliti čovjeka koji sjedi preko puta mene da primijeti da nemam ni za ručak.
Novac se može zaraditi.
Ali pažnja, razumijevanje i osjećaj da nekome nije svejedno kako ti je – to se ne može iznuditi.