Prije dva mjeseca saznao sam da me djevojka vara sa čovjekom kojeg sam smatrao najboljim drugom. Nisam joj rekao da znam. Svakog dana sam se ponašao kao da je sve normalno, a u sebi sam samo razmišljao kako da završim tu priču.
Bio sam bijesan i povrijeđen. U početku sam želio da joj se osvetim, da je ponizim isto onako kako sam se ja osjećao kada sam pročitao njihove poruke.
Sinoć sam joj rekao:
„Obuci onu najbolju haljinu. Vodim te negdje.“
Odmah se nasmijala. Vidio sam da misli da ću je zaprositi.
Odveo sam je u šetnju pored rijeke, na mjesto gdje smo imali prvi pravi sastanak.
Dok smo hodali, namjerno sam zastao nekoliko koraka iza nje.
Okrenula se.
„Šta je? Zašto si stao?“
Izvadio sam iz džepa malu kutijicu.
Oči su joj zasjale.
Prišla je prema meni, ali sam rekao:
„Sačekaj.“
Otvorio sam kutijicu.
Unutra nije bio prsten.
Bio je mali USB.
„Šta je to?“ upitala je zbunjeno.
„Poklon za tebe.“
Na njemu sam sačuvao fotografije i poruke koje sam pronašao između nje i mog najboljeg druga.
Lice joj je u trenutku problijedilo.
„Odakle ti ovo?“
„Nije važno odakle. Važno je da već dva mjeseca znam.“
Počela je da plače i govori da nije onako kako izgleda.
„Koliko dugo?“ pitao sam.
Ćutala je.
„Koliko dugo traje?“
Na kraju je priznala:
„Skoro šest mjeseci.“
To me pogodilo više nego što sam očekivao.
Ali tada mi je rekla nešto što nisam znao.
„On mi je rekao da ti već imaš drugu.“
Zbunio sam se.
„Ko ti je to rekao?“
Izgovorila je ime mog najboljeg druga.
Ispostavilo se da joj je mjesecima pričao kako ja navodno planiram da je ostavim, da se dopisujem s drugom djevojkom i da samo čekam pravi trenutak.
Pokazala mi je njegove poruke.
Sve je izmislio.
Ali to nije mijenjalo činjenicu da je ona, umjesto da mene pita, odlučila da započne nešto s njim.
„Zašto me jednostavno nisi pitala?“
Spustila je pogled.
„Bojala sam se odgovora.“
Odmah sam pozvao njega.
Javio se veselo, kao da se ništa ne događa.
Rekao sam mu samo:
„Znam sve.“
Nastala je tišina.
Pokušao je da se opravda, ali nisam želio slušati.
Prekinuo sam poziv i blokirao njegov broj.
Djevojka me molila da joj dam još jednu priliku. Govorila je da je pogriješila i da je dozvolila da joj neko napuni glavu lažima.
Ali tada sam već znao šta želim.
„Nisam te večeras doveo ovdje da bih te ponizio“, rekao sam. „Doveo sam te jer je ovdje počela naša priča i želim da se ovdje i završi.“
Skinula je ogrlicu koju sam joj poklonio za godišnjicu i pružila mi je.
Nisam je uzeo.
„Zadrži je. Ne želim ništa nazad.“
Okrenuo sam se i otišao.
Mjesecima sam zamišljao veliku osvetu. Mislio sam da ću se osjećati bolje ako je povrijedim.
Ali na kraju sam shvatio da mi osveta uopšte nije potrebna.
Najveća pobjeda bila je to što sam otišao mirno, bez svađe i bez ponižavanja.
Te večeri nisam izgubio samo djevojku.
Izgubio sam i čovjeka kojeg sam godinama nazivao najboljim prijateljem.
Ali sam prvi put poslije dva mjeseca otišao kući potpuno miran.