Bila sam sama u taksiju oko jedan poslije ponoći. Vraćala sam se kući nakon rođendana prijateljice i jedino što sam željela bilo je da što prije stignem u svoj krevet.
Vozač je bio čovjek od možda pedesetak godina. Čim sam sjela, primijetila sam da me povremeno gleda kroz retrovizor. U početku nisam obraćala pažnju, ali kako je vožnja odmicala, počelo mi je biti neprijatno.
U jednom trenutku se nasmijao i rekao:
– Ako vam je neugodno, gospođice, možete naručiti drugo vozilo. Ne smeta mi.
Nisam odgovorila. Samo sam pogledala kroz prozor i pomislila kako jedva čekam da izađem.
A onda smo stali na semaforu. Svjetlost sa ulice obasjala mu je lice i tada sam primijetila mali ožiljak iznad lijeve obrve.
Srce mi je preskočilo.
Odjednom sam se sjetila stare fotografije koju je moja majka godinama držala u ladici. Na njoj je bio mladić sa potpuno istim ožiljkom.
– Kako se zovete? – upitala sam.
Pogledao me kroz retrovizor i rekao:
– Milan. Zašto?
Zaledila sam se. Milan je bio ime majčinog starijeg brata koji je prije skoro trideset godina otišao u inostranstvo. Nakon velike porodične svađe prekinuo je svaki kontakt. Ja sam tada bila beba i nikada ga nisam upoznala.
– Da li ste nekada živjeli u našem gradu? – nastavila sam.
Čovjek je naglo postao ozbiljan.
– Jesam. Davno. Kako vi to znate?
Rekla sam mu ime svoje majke.
Odmah je sklonio automobil sa puta i zaustavio se. Nekoliko sekundi nije rekao ništa. Samo me gledao kao da pokušava da pronađe nešto poznato na mom licu.
A onda je tiho izgovorio:
– Ti si njena kćerka?
Klimnula sam glavom.
Čovjek koji me je nekoliko minuta ranije plašio bio je moj rođeni ujak.
Rekao mi je da se prije nekoliko mjeseci vratio u grad, ali nije imao hrabrosti da pozove moju majku. Godinama je želio da popravi ono što se dogodilo, ali što je više vremena prolazilo, bilo mu je teže.
Te noći nisam otišla pravo kući.
Nazvala sam majku i rekla joj samo:
– Mama, moram nekoga da ti dovedem.
Kada je izašla pred kuću i ugledala vozača pored mene, rukom je prekrila usta. On je izašao iz automobila, a ona je nekoliko trenutaka samo stajala.
Poslije gotovo trideset godina brat i sestra ponovo su se zagrlili.
A ja sam tek tada shvatila zašto me cijelim putem gledao kroz retrovizor.
Rekao mi je da sam ga od trenutka kada sam ušla u automobil nevjerovatno podsjećala na njegovu sestru iz mladosti, ali nije mogao ni zamisliti da sam upravo njena kćerka.