Svake noći zamišljala sam nepoznatog muškarca kako tapše mog supruga po ramenu i govori mu:
„Prijatelju, vrijeme je da se vratiš kući. Tvoja žena te treba više nego što misliš.“
U početku sam mislila da je to samo posljedica usamljenosti. Muž bi dolazio nekoliko dana mjesečno, bili bismo zajedno, a onda bi ponovo odlazio. Djeca su se navikla, ali ja, izgleda, nisam.
Ono što me je najviše mučilo bilo je to što sam prije nekoliko mjeseci odbila čovjeka koji mi je otvoreno rekao da mu se sviđam. Nisam željela prevariti muža. Voljela sam ga i poštovala našu porodicu.
Ali od tada sam osjećala neku čudnu prazninu. Uz to se pojavio i neprijatan svrab koji nikako nije prolazio.
Na kraju sam otišla kod doktora.
Nakon pregleda dobila sam terapiju i savjet da, zbog prirode tegoba, razgovaram i sa suprugom. Nisam odmah pomislila ništa loše, ali kada sam mu telefonom rekla da bi i on trebalo da ode na pregled, nastala je neprijatna tišina.
„Zašto ćutiš?“ pitala sam.
„Ma ništa… otići ću“, odgovorio je.
Tada mi se prvi put javila sumnja.
Kada je sljedeći put došao kući, primijetila sam da telefon ne ispušta iz ruke. Ranije ga je ostavljao gdje stigne. Te večeri, dok su djeca spavala, sjela sam preko puta njega.
„Moram nešto da te pitam i želim istinu.“
Pogledao me i odmah spustio oči.
Nisam morala ni završiti pitanje.
Priznao mi je da je nekoliko mjeseci ranije, dok je radio u inostranstvu, imao kratku vezu s drugom ženom.
Kao da mi je neko izbacio vazduh iz pluća.
Čovjek kojeg sam ja odbila zbog poštovanja prema mužu odjednom mi je prošao kroz glavu. Dok sam se ja borila sa samoćom i čuvala naš brak, moj muž je uradio upravo ono što sam ja odbila da uradim.
„Zašto?“ bilo je jedino što sam uspjela izgovoriti.
Rekao je da je bio usamljen, da je napravio ogromnu grešku i da je odmah prekinuo. Molio me da ne uništimo porodicu zbog jedne stvari zbog koje se kaje.
Ali mene nije boljela samo prevara.
Boljelo me to što sam posljednja saznala.
Rekla sam mu da nekoliko dana ode kod svojih. Trebalo mi je vrijeme da razmislim bez njegovih obećanja i izvinjenja.
Tih dana sam shvatila nešto važno: naš brak nije bio savršen kako sam godinama govorila sebi. Imali smo novac, kuću i djecu, ali smo izgubili zajednički život. Postali smo dvoje ljudi koji se vole preko telefona i nekoliko dana mjesečno pokušavaju nadoknaditi sve propušteno.
Nisam odmah tražila razvod.
Ali nisam ni prešla preko svega kao da se ništa nije dogodilo.
Postavila sam jedan uslov: ako želi da ostanemo porodica, mora pronaći način da posao više ne bude važniji od našeg zajedničkog života.
Nekoliko mjeseci kasnije prihvatio je slabije plaćen posao mnogo bliže kući.
Izgubili smo dio prihoda.
Ali prvi put nakon mnogo godina dobila sam muža koji je svako veče sjedio za istim stolom sa mnom i djecom.
Povjerenje se nije vratilo preko noći. Trebalo je mnogo razgovora i vremena.
A onaj nepoznati čovjek kojeg sam noćima zamišljala kako ga tapše po ramenu?
Danas znam šta bih voljela da mu je rekao:
„Možeš zaraditi još novca. Ali vrijeme koje izgubiš sa porodicom niko ti neće vratiti.“