Moja komšinica je imala jednu naviku koja je svima u zgradi išla na živce. Satima bi stajala kraj prozora s dvogledom i posmatrala ko dolazi, ko odlazi, ko šta nosi iz prodavnice i kome se gosti zadržavaju do kasno. Kad bismo je pitali šta radi, samo bi se nasmijala i rekla:
„Ma provjeravam komšiluk. Danas čovjek mora znati ko mu živi oko kuće.“
Nisam obraćala mnogo pažnje na nju sve do jednog jutra kada sam na vratima pronašla presavijen papirić. Na njemu je rukom bilo napisano:
„Sinoć si imala gosta. Misliš da niko nije vidio kada je otišao u 23:47?“
Zaledila sam se. Sinoć je kod mene zaista bio muškarac, ali to je bio moj rođeni brat koji je došao iz drugog grada. Nisam mogla vjerovati da neko toliko prati moj život da čak zapisuje tačno vrijeme njegovog odlaska.
Uzela sam poruku i pokucala komšinici na vrata. Čim ju je vidjela u mojoj ruci, lice joj se promijenilo.
„Jeste li vi ovo napisali?“ pitala sam.
Prvo je negirala, a onda je rekla nešto još čudnije:
„Nisam jedina koja vas posmatra.“
Pomislila sam da pokušava da me uplaši, ali tada je iz ladice izvukla malu svesku. Na svakoj stranici bila su imena stanara, datumi i kratke bilješke: kada su otišli, kada su se vratili, ko ih je posjetio.
„Zašto ovo radite?“ upitala sam je.
Spustila je pogled i rekla da je prije nekoliko mjeseci primijetila nepoznatog čovjeka koji se više puta motao oko naše zgrade i fotografisao ulaze. Od tada je počela zapisivati sve neobično jer se bojala da neko prati stanare.
Nisam joj potpuno vjerovala, ali nekoliko dana kasnije i sama sam ugledala istog čovjeka. Stajao je preko puta zgrade i gledao prema ulazu. Pozvali smo upravnika zgrade, a ubrzo se ispostavilo da nije riječ ni o kakvom kriminalcu — čovjek je radio za firmu koja je procjenjivala okolne nekretnine i fotografisao je fasade i prilaze.
Komšinica je tada pocrvenjela od stida. Mjesecima je pravila čitavu misteriju tamo gdje je nije bilo.
Ali mene je više brinula njena sveska.
Rekla sam joj mirno: „Možete paziti na zgradu koliko želite, ali zapisivati svaki naš korak nije briga. To je zadiranje u tuđu privatnost.“
Nekoliko dana kasnije dvogled je nestao s njenog prozora. A kada smo se sljedeći put srele u liftu, samo se nasmijala i rekla:
„Izgleda da je vrijeme da konačno počnem gledati svoja posla.“