Nekoliko dana nakon što je Josip stigao u naš dom, još smo se privikavali na novu svakodnevicu. Sve nam je bilo novo — njegov osmijeh, sitne navike, način na koji bi zaspao držeći me za prst.
Osjećala sam da mi se konačno ostvarilo ono o čemu sam godinama sanjala. Nisam ga rodila, ali od prvog trenutka kada sam ga uzela u naručje znala sam da je moje dijete.
A onda je jednog jutra počelo nešto neobično.
Već nekoliko dana osjećala sam mučninu i vrtoglavicu. Mislila sam da je od umora i uzbuđenja zbog svega što se dešavalo. Suprug se našalio:
„Još će ispasti da si trudna.“
Nasmejala sam se. Doktori su mi godinama govorili da su šanse gotovo nikakve.
Ipak, kupila sam test.
Kada su se pojavile dvije crte, samo sam stajala u kupatilu i gledala u njih. Nisam mogla da vjerujem.
„Dođi brzo“, pozvala sam muža.
Kad je vidio test, prvo je ćutao, a onda me zagrlio.
„Idemo kod doktora. Nećemo se radovati dok ne budemo sigurni.“
Pregled je potvrdio ono što smo se plašili i nadali da ćemo čuti — bila sam trudna.
Plakala sam od sreće, ali odmah me obuzeo i čudan osjećaj krivice. Pogledala sam Josipa i pitala muža:
„Šta ako jednog dana pomisli da ga manje volimo zato što ćemo dobiti biološko dijete?“
Muž me uhvatio za ruku.
„On je naš sin. To se neće promijeniti.“
Mjeseci su prolazili, a naš mali Josip je svakog jutra prilazio mom stomaku i naslanjao glavu na njega, iako još nije mogao razumjeti šta se događa.
Kada se rodila naša djevojčica, muž je doveo Josipa u porodilište. Stavili smo bebu pored njega i napravili prvu fotografiju naše porodice sa dvoje djece.
Tada sam shvatila koliko sam nekada pogrešno zamišljala majčinstvo.
Mislila sam da ću postati majka tek onda kada rodim dijete.
Ali Josip me je naučio drugačije.
Majkom sam postala onog trenutka kada sam njega prvi put zagrlila. Rođenje naše djevojčice samo je učinilo da naše srce i naša porodica postanu još veći.