Spustio je slušalicu.
Nije rekao ni riječ.
To mi je bilo dovoljno da shvatim da kamera nije slučajno završila iza ogledala.
Nisam je dirao. Fotografisao sam mjesto na kojem sam je pronašao, izašao iz kupatila i odmah pozvao prijatelja da dođe kod mene. Nisam želio da te noći ostanem sam u stanu.
Kada je stigao, pogledao je kameru i rekao:
„Nemoj ništa da pomjeraš. Ovo treba prijaviti.“
Pozvali smo policiju.
Kada su došli, pregledali su kupatilo i stan. Tada je uslijedio još veći šok.
Kamera nije bila jedina.
Pronađena je još jedna mala kamera okrenuta prema dijelu spavaće sobe.
U tom trenutku više nisam razmišljao o kiriji, depozitu niti o tome gdje ću spavati narednih dana. Samo sam želio da izađem iz tog stana.
Gazda se ubrzo pojavio.
Tvrdio je da ne zna ništa o kamerama.
Govorio je da je stan ranije izdavao drugim ljudima i da je moguće da ih je postavio neki prethodni stanar.
Ali onda ga je policajac pitao jednostavno pitanje:
„Ako niste znali za kameru, zašto ste prekinuli razgovor čim vam je stanar rekao gdje ju je pronašao?“
Gazda je ćutao.
Istraga je nastavljena, a ja sam iste večeri pokupio najvažnije stvari i prespavao kod prijatelja.
Kasnije sam saznao da je policija uzela opremu radi provjere i da je trebalo utvrditi ko ju je postavio, koliko dugo je bila tamo i da li postoje sačuvani snimci.
Najviše me proganjala jedna stvar.
Prvih nekoliko nedjelja u tom stanu osjećao sam se potpuno sigurno. Zaključavao sam vrata i mislio da sam sam.
A zapravo nisam mogao znati da li me neko posmatra.
Poslije tog iskustva dugo mi je trebalo da se ponovo osjećam opušteno u iznajmljenom stanu.
Od tada, kada se uselim negdje, ne gledam samo jesu li zidovi čisti i namještaj lijep. Prvo dobro pogledam ono što se na prvi pogled ne vidi.