Spustio je slušalicu.
Ništa nije rekao. Samo je prekinuo poziv.
U tom trenutku sam shvatio da nešto ozbiljno nije u redu. Nisam dirao kameru. Fotografisao sam je telefonom, zajedno sa mjestom na kojem sam je pronašao, i odmah pozvao prijatelja.
Kada je došao, pogledao je iza ogledala i rekao:
„Ovo moraš odmah prijaviti policiji.“
Pozvali smo policiju. Kada su stigli, objasnio sam im sve — kada sam se uselio, kako sam slučajno oborio policu i na koji način sam pronašao kameru.
Jedan policajac mi je rekao da ništa više ne diram.
Počeli su pažljivo da pregledaju stan.
A onda je uslijedio novi šok.
U spavaćoj sobi pronašli su još jednu malu kameru, sakrivenu tako da je gotovo nisam mogao primijetiti.
Tada mi se bukvalno okrenuo želudac.
Odmah sam pomislio koliko sam vremena proveo u tom stanu potpuno uvjeren da imam privatnost.
Gazda se ubrzo pojavio.
Čim je ušao, počeo je da govori:
„Ja nemam nikakve veze s tim! Ko zna ko je to postavio!“
Tvrdio je da je stan prije mene izdavao drugim ljudima i da je kameru mogao ostaviti neki prethodni stanar.
Policajac ga je saslušao, ali niko nije želio da donosi zaključke prije nego što se utvrde činjenice.
Kamere i oprema su uzeti radi provjere.
Ja sam iste večeri spakovao najvažnije stvari.
Nisam želio da provedem još jednu noć tamo.
Prespavao sam kod prijatelja, a narednih dana pronašao drugi stan.
Najviše me proganjala pomisao da možda postoje snimci iz vremena dok sam živio tamo. Nisam mogao znati ko je postavio kamere, koliko dugo su bile uključene niti da li je neko imao pristup snimcima.
To je trebalo da utvrdi istraga.
Od tada sam potpuno promijenio način na koji gledam stan prije useljenja.
Nekada sam provjeravao namještaj, grijanje, prozore i cijenu kirije.
Danas prvo pažljivo pogledam prostor oko sebe.
Jer najjeziviji dio cijele priče nije bio trenutak kada sam pronašao kameru.
Najjezivija je bila pomisao da sam nedjeljama živio potpuno normalno, uvjeren da sam sam — a da možda uopšte nisam imao privatnost.