Iznenada sam izgubila oca kada sam imala samo 10 godina. Bio je to trenutak koji je zauvijek promijenio moj život. Sve što sam do tada poznavala odjednom je izgledalo drugačije. Ostale su uspomene, nekoliko fotografija i stvari koje su me podsjećale na njega.
Posljednji poklon koji mi je donio bio je mali plišani medvjedić koji je pjevao kada se pritisne dugme. Kao djevojčica obožavala sam ga. Nakon očeve smrti taj medvjedić za mene više nije bio obična igračka. Postao je jedna od rijetkih stvari koje su me direktno povezivale s njim.
Godine su prolazile. Odrasla sam, preselila se i zasnovala svoju porodicu, ali medvjedića sam uvijek nosila sa sobom. Čuvala sam ga pažljivo u kutiji zajedno s najdražim uspomenama.
Dvadeset godina kasnije moj sin je napunio sedam godina. Dok smo jednog dana pregledali moje stare stvari, ugledao je medvjedića i odmah se oduševio.
„Mama, mogu li ja da ga imam?“
Nisam mogla da odbijem. Ispričala sam mu da je to bio posljednji poklon njegovog djeda kojeg nikada nije imao priliku upoznati. Rekla sam mu da ga mora dobro čuvati.
Pokušali smo da uključimo medvjedića, ali nije radio. Pretpostavila sam da su baterije odavno potrošene. Uzela sam mali odvijač i otvorila poklopac na njegovim leđima.
Kada sam izvadila stare baterije, primijetila sam nešto neobično. Ispod njih se nalazio mali, nekoliko puta presavijen komadić papira.
Srce mi je počelo snažno lupati.
Pažljivo sam ga izvukla i otvorila. Odmah sam prepoznala rukopis.
Bio je očev.
Na papiriću je pisalo:
„Za moju djevojčicu. Ako jednog dana pronađeš ovu poruku, želim da znaš da sam bio najsrećniji čovjek na svijetu kada sam postao tvoj tata. Gdje god te život odvede, nikada nemoj zaboraviti koliko te volim. Čuvaj svoj osmijeh i jednog dana, kada budeš imala svoju porodicu, pruži im svu ljubav koju sam ja želio pružiti tebi.“
Nisam uspjela pročitati posljednju rečenicu naglas. Suze su mi krenule niz lice.
Moj sin me je samo gledao, a onda me zagrlio i pitao:
„Je li ovo napisao moj djed?“
Klimnula sam glavom.
Dvadeset godina čuvala sam medvjedića ne znajući da u njemu čuvam i posljednje riječi svog oca.
Stavili smo nove baterije. Nakon nekoliko trenutaka medvjedić je ponovo počeo da svira.
Sjedila sam pored svog sina i slušala melodiju koju nisam čula još od djetinjstva. Na trenutak sam ponovo imala deset godina.
Papirić smo pažljivo sačuvali.
A medvjedić je ostao kod mog sina — baš tamo gdje sam osjećala da treba da bude.