Svekrva mi je rekla potpuno mirnim glasom:
„Nemoj paničiti. Kod mene su.“
U prvi mah mi je laknulo jer sam znala gdje je moj sin, ali odmah zatim sam je pitala zašto mi se muž ne javlja i zašto je ponio sve svoje i bebine stvari.
Nastala je tišina.
„Vas dvoje morate razgovarati. On je odlučio da neko vrijeme bude kod mene“, rekla je.
Nisam mogla vjerovati. Niko mi ništa nije rekao. Muž je ujutro, dok sam spavala, spakovao stvari, uzeo našeg sedmomjesečnog sina i otišao.
Odmah sam krenula kod svekrve. Kada sam stigla, muž je sjedio u dnevnoj sobi, a beba je spavala u krevetiću pored njega.
Pitala sam ga samo jedno:
„Kako si mogao da odeš sa našim djetetom, a da mi ništa ne kažeš?“
Spustio je glavu i rekao da se već neko vrijeme osjeća nesrećno, da smo se stalno svađali i da više nije znao kako da razgovara sa mnom. Tvrdio je da nije želio da mi oduzme dijete, već da je samo htio nekoliko dana mira.
Rekla sam mu da naše probleme možemo rješavati razgovorom, ali da nestati sa bebom bez objašnjenja nije način.
Svekrva je pokušala da ga opravda, ali sam joj jasno rekla da je ovo stvar između mene i mog muža.
Poslije dugog razgovora vratila sam se kući sa sinom. Muž je ostao kod svoje majke nekoliko dana.
Kasnije smo sjeli bez svađe i razgovarali o svemu što se mjesecima skupljalo između nas. Dogovorili smo se da pokušamo riješiti probleme, ali sam mu postavila jednu jasnu granicu:
„Šta god da se desi između nas, nikada više nemoj nestati sa našim djetetom bez da mi kažeš gdje je.“
Taj dan mi je pokazao koliko se povjerenje teško gradi, a koliko brzo može da se poljulja.