U mailu je napisala:
„Moram ti reći istinu. Tvoj muž me nikada nije pokušao zavesti niti je između nas bilo išta. Problem je mnogo ozbiljniji.“
Čitala sam dalje i osjećala kako mi se stomak steže.
Objasnila je da je nekoliko mjeseci primjećivala čudne račune i ugovore koje joj je muž davao da pripremi.
„U početku sam mislila da je sve normalno. Onda je tražio da promijenim datume na nekoliko dokumenata.“
Odbila je.
Tada joj je rekao da firma ima ogromne dugove i da samo pokušava kupiti vrijeme.
Nazvala sam je.
„Zašto mi ovo govoriš tek sada?“
„Jer sam mislila da će riješiti problem. A onda sam juče pronašla nešto zbog čega više nisam željela ostati ni jedan dan.“
Poslala mi je fotografiju dokumenta.
Na njemu je bio moj potpis.
Problem je bio što taj papir nikada nisam potpisala.
Kada je muž došao kući, stavila sam telefon ispred njega.
„Objasni.“
Pogledao je fotografiju i problijedio.
„Nije trebalo ovako da saznaš.“
„Šta da saznam?“
Otišao je u radnu sobu i vratio se sa fasciklom.
Unutra su bili krediti, dugovanja i ugovori za koje nisam znala.
„Koliko dugujemo?“
Nije odgovorio.
„KOLIKO?“
Tada je izgovorio cifru od koje mi se zavrtjelo u glavi.
„Kako smo onda posljednjih mjeseci normalno živjeli?“
Spustio je pogled.
„Pozajmio sam novac.“
„Od koga?“
Iz fascikle je izvadio posljednji ugovor.
Kada sam vidjela ime čovjeka koji mu je pozajmio novac, ostala sam bez riječi.
Bio je to moj otac.
„Moj tata zna za ovo?!“
Muž je samo klimnuo.
Nazvala sam oca.
Ali umjesto objašnjenja rekao mi je:
„Dođi sama. Vrijeme je da saznaš zašto sam mu uopšte dao taj novac.“
Kada sam stigla, na stolu me je čekala stara fotografija mog muža — snimljena godinama prije nego što smo se nas dvoje upoznali.
A pored njega je stajao moj otac…